promatra stare aparate, šušti negdje nervozno u kutu prvi program
radio televizije zagreb. zavirile su oči u malenu kutijicu od katoda: unutra,
kao na mahovini, rastu tanki dimnjaci i između dvije statističke smetnje,
izvijaju se iz mulja i duboke, blatnjave vode.
plovi trešnjevom bijeli parobrod, nekako svečano, pokraj četvrtastih kućica
od blata. s betonskog krova revno mu odmahuju čistačice drvodjelske škole.
a na prozoru zbornice, kao u posvećenoj vitrini, sjedi mali svetac
ivan nepomuk. pa kako netko bešumno doplovi u svom automobilu
on mu odmahne rukom u zglobu, i to je prvo čudo mehanizacije.
danas, na tom mjestu stoji tek otisak u umjetnoj travi:
dvije su ga stare dumne, za oseke, pokrile krpom na romb kao preglasnu pticu.
