Prijave na radionice

Tko o čemu – pisci o pisanju

Vijesti
29/09/2015

Ernest Hemingway je, dok je živio na Kubi i pisao roman ‘Starac i more’, imao rutinu ‘done by noon, drunk by three’. Ustajao je u zoru te stajući pisao na pisaćoj mašini dok ne bi ispraznio glavu. Nakon toga je praznio Floridita bar.
Kako bi se odupro odugovlačenju, francuski romanopisac Victor Hugo svoje je romane ‘Zvonar crkve Notre Dame’ i ‘Jadnici’ napisao gol. Biti gol značilo je da nije u mogućnosti napustiti kuću. Kao mjeru dodatne sigurnosti od sobara je tražio da sakrije njegovu odjeću.
Truman Capote sebe je opisivao kao ‘horizontalnog autora’. ‘Ne mogu razmišljati osim ako ne ležim, bilo na krevetu ili na kauču, sa cigaretom ili kavom u ruci’, izjavio je za Paris Review 1957.godine. Nadodao je i da je, kako bi vrijeme odmicalo, s kave prelazio na čaj od mente pa na sherry i u konačnici na martini.

Pisati je moguće na sve načine. Bilo kada. Bilo gdje. Važno je pisati. Pisati… A evo što su neki naši pisci i spisateljice napisali o pisanju.

Sven Popović
Sven Popović: O pisanju iliti zakaj ne pušim spiku o nadahnuću

Sjesti i pisati. Nema druge. Jednostavno je, nema tu neke filozofije, idealnog soundtracka, kuta po kojem svjetlost upada u sobu, deset savjeta Zadie Smith, tate Hemingwaya ili Bukowskog. Sjedneš, radiš. Ne moraju rečenice izlaziti iz tebe kao lavina, ali i mogu. Može biti mučenje. Ne mora. Riječ je o melodiji, o ritmu koji ti kuca s unutrašnje strane čeonog režnja, tup-tup-tup, ne da ti mira. O zarezu, o točki na pravome mjestu. Tako je barem kod mene slučaj. Pišeš jer moraš, koliko god da patetično zvučalo, pišeš kad stigneš, u tramvaju, na mobitel kad u birtiji prečuješ dobar razgovor, na pisaćoj mašini, u bilježnici, u word documentu. Ponekad blejiš u prazan papir, ponekad u tu jednu rečenicu koja jednostavno ne šljaka. Jam session garažnog benda, udariti tri, maksimalno četiri akorda, čekati da se feedback stiša i to je to.  Sjesti i pisati. Nema druge. Jednostavno je.

Jelena Zlatar
Jelena Zlatar: Zapisivanje/pisanje je konstantno

Bilo to na balkonu ili na livadi, u buci koncerta ili tišini nedjeljnog poslijepodneva, za vrijeme gledanja filma ili pri buđenju iz nemirnog sna, zapisivanje/pisanje je konstantno. Uređivanje teksta, pak, traži mir, tišinu i maksimalnu koncentraciju. Pišem svaki put kada se misli i osjećaji počnu iz mene prelijevati tako da mi ih je nemoguće zaustaviti na bilo koji drugi način osim zapisivanjem. Najčešće se radi o tjeskobnim mislima, osjećajima straha, tuge ili ljutnje. Pisati o onome što boli, o razočaranjima i gubicima, katkada tu bol liječi, a katkad je još više produbljuje. Sam proces pisanja izgleda kao ubrzano, grozničavo tipkanje u kojem postojimo samo slova na ekranu i ja. Kada ono završi, kreće povjerava napisanog, uz obavezne i dugotrajne analize i seciranja. Tada se pretvaram u skalpel bez milosti prema svom tekstu, oštar i nedobronamjeran kritičar.

Krešimir Butković
Krešimir Butković: Ušao sam u rutinu

Kad sam bio mlad pisao bih oko tri u noći. Bila je to poezija bdijenja. Kasnije sam promijenio način pisanja i ušao u rutinu. Nekako dok sazrijevaš postaneš odgovoran prema sebi i pišeš iz potrebe za ekspresijom pa tako i ja pišem, u pravilu, od 11 do 14 sati, a ponekad produžim do 17.30. Za pisanje mi je nasušna tišina i mir. Najbolje pišem u osami i na Rabu. Dao bih sve da mogu pisati svakodnevno kod prijatelja slikara Vlade Popića koji ima prekrasno uređen vidikovac pod krovom s pogledom na Barbatski kanal. Tu su, obično, predivna druženja nakon dugih plivanja. Vrlo inspirativno mjesto za mnoge umjetnike. Prije pisanja pustim neku glazbu i to je to. Opustim se, uvedem u potrebno raspoloženje, pijuckam crnu kavu s kap mlijeka i pretočim u ozračje romana kojim se bavim. Trenutno pišem jedan koji se događa u Zagrebu. Pišem ga na Rabu, jer dok mi je u Zagrebu srce, na ovom otoku mi je duša. Iz prijatelja sažimam desetak osobnosti i utjelovljujem ih u jedan lik. Pišem linearno uz mnogobrojne replike – dijaloge između kojih kratkim rečenicama dočaravam ambijent i fizičku pozadinu likova koja mi je u pravilu nebitna. Bitna mi je poruka, duhovnost i izlječenje čitatelja i mene samog. Ponekad, dok pišem, ispred sebe vidim zid no na njega projiciram svijet koji sam doživio, proživio ili proživljavam kroz šetnje i druženje s obitelji i prijateljima. Sve to može biti potkom budućeg romana, ispisanih likova na jednom papiru i pisanja između 11 i 14 sati, tri stranice worda dnevno, 1,5 proreda, Times New Roman fonta veličine 12. Još da je izdavača i čitatelja, nema boljeg. Na nama je da pišemo onako kako čitatelji očekuju jer književnost je postala kompromis između pisca i tržišta, inače ostaješ u ladici, u mraku bez obzira na kvalitetu štiva i zahtjevnost te ponosa koji ti hrani ego i suši kruh od kojeg živiš.

damir_karakas2
Damir Karakaš: Uzmem plajvaz i hartiju pa pišem

Svojedobno je u Bordeauxu napisao esej o pisanju ‘Kako sam preživio crnu’, objavljen u knjizi ‘Pisci o pisanju’ (Vuković & Runjić, Zagreb 2003.), ali sad nema energije da ponovno piše o tome kako piše. ‘Osim toga pišem roman radnog naslova Sjećanje šume i skroz sam u tome’, rekao je Damir Karakaš te nadodao: ‘A kako pišem? Uzmem plajvaz i hartiju pa pišem.’

Darija Žilić
Darija Žilić: Najviše me na pisanje inspirira čitanje

Najviše volim pisati ujutro, jer sam jutarnji tip. No najprije pišem ‘u glavi’, a to znači da mi se motaju riječi, rečenice, pa ih onda samo pretočim u neki word dokument. Poeziju pišem u dahu, nakon neke epifanije koja nastaje nakon čitanja neke knjige ili razgledavanja nekog grada, izložbe… Najviše me na pisanje inspirira čitanje, jer slika ili sintagma koju nađem u tuđoj pjesmi ili u prozi, velika je motivacija za pisanje vlastitog teksta. Prozu također pišem u dahu, ali se ipak moram vraćati i uređivati tekst. Ne pišem na papir, ne koristim olovke, posve sam zaboravila na pisanje rukom. Čak mi je i potpis ružan. Volim prazan ekran, jer tako se lako mogu izbrisati rečenice ili unijeti neka nova riječ. Kada pišem kritiku, onda se zaustavljam, tragam za sekundarnom literaturom.

Miroslav Micanovic
Miroslav Mićanović: Pišem. Kako pišem? Znam li kako pišem?

Tko piše moj tekst? Tko je ‘drugi’ moga teksta? Pitanja za naslov. Pitanja za odgovor, za odgovor kojeg nema, koji bi već sutra moga biti drugačiji, drugi…

Pišem kad sjednem za pisaći stol i na svjetlucavom ekranu kompjutora ugledam prva slova, riječi, rečenice… Međutim, govorimo o početku koji u sebi ima upisanu sredinu i kraj. Pišem i kad ne pišem. Pišem i kad ne mislim da pišem, jer sasvim sigurno pisanje je jedna od mojih sretnijih opsesija i dio uvjerenja da je ono bolji dio moga života. Kad pišem, sjedeći za kompjutorom, upadam u pustolovinu istraživanja vlastitog mjesta u tekstu. (Moj tekst započinje na rubovima pročitanog u čitankama, lektiri, poklonjenim knjigama, skrivenim ispod kreveta, kupljenim…) Pišem kad mislim da na to imam pravo, kad oni koje volim neće zbog toga biti uskraćeni. Imam radnu sobu, lijepu, s velikim prozorima i pogledom na stabla, krošnje. Ali ne idem u nju i ne pišem u njoj: radna soba je projekcija moga pisanja. Pišem izvan nje, želeći da sam u njoj, u toj mojoj praznoj radnoj sobi. Sada u njoj uče i čitaju moji sinovi, što je, mislim, više nego dobro: za njih, za mene. Oni tamo uče i dovode prijatelje, prijateljice, ali ja ne.
Krenimo od sadašnjeg trenutka: pišem ujutro, prije početka službenoga radnog vremena, pišem u prisutnosti drugih, oni koji sjede oko mene i pričaju što su sanjali, što su pročitali u novinama, što ih očekuje, raduje ili muči. Pišem nakon jutarnjeg hodanja i sve što sam vidio, čuo, primijetio, dio je budućega jezičnog zapleta, dio traženja čuda u jednostavnom i običnom, otkrivanje nesporazuma u onom što je traje kao rutina, svakodnevica… Pišem kad čitam. Ne mogu pisati ako ne čitam. Mislim na čitanje različitih tekstova: književnih i neknjiževnih (ako uopće postoji razlika), kad gledam tekst filma, slike, stripa, slušam tekst glazbe, pamćenja, sadašnjosti, i budućnosti, književne teorije i ne-teorije. Naravno, dalo bi se o tome misliti, moglo bi se prigovoriti onome koji, kao ja na primjer, ne vjeruju u ‘originalnost’, ‘inspiraciju’. Mislim da je pisanje kreiranje, igra, domišljanje i da započinje i završava u jeziku, obliku, koji živi od našeg disanja, čitanja, kretanja (strahova, briga, uznemirenosti, radosti, slutnje, poraza, padova…). Pišem kad uhvatim taj zvuk, taj glas, to obećanje da je na pomolu tekst (pjesma, priča, zapis). Pišem svako jutro i onda cijelu godinu dotjerujem, mijenjam, odustajem. Provjeravam riječ, rečenicu, točku, zarez, ime… Pisanjem tražim savršeni oblik, znajući da savršenog nema (i ne treba i ne može biti). Putujem tekstom i tražim njegova bolja mjesta, ostavljam i poneko slabo. Tekst diše nejednako, neravnopravno, neujednačeno, ali upravo pisanjem dobiva svoju jedinstvenost, svoj ‘jedinstveni glas’. Pišem kad mislim da pišem. Pišem kad ne mislim da pišem.

ljerka-car-matutinovi
Ljerka Car Matutinović: Moje vrijeme pisanja su noćni sati

Zapravo je zanimljivo sudjelovati u ovoj svojevrsnoj ‘anketi’ : kako pišem? kada pišem ? gdje?  i ima li u tome rutine?
Odmah ću ustvrditi: Nema! Jednostavno je ne može biti: Nisam još čula za rutinsko pisanje poezije ili proze. Uvijek su tu novi motivi, teme. Imaginacija u prošlosti i sadašnjosti i zašto ne: u budućnosti. Moje vrijeme pisanja su noćni sati. To je vrijeme tišine i duboke koncentracije, sve tamo do 2 iza ponoći. Drugim riječima: Ja sam tzv. ‘noćna ptica’. ‘Radno mjesto’: za kompjutorom u sobi prepunoj knjiga. I moram priznati: Kad napišem ono što sam zamislila, osjetim zadovoljstvo i svojevrsnu lakoću življenja. Taj zanos stvaralaštvom, taj kreativni rad (jer to, da ne mistificiramo i jest rad!), čini ovu globalnu svakodnevicu podnošljivijom.

Zapravo je zanimljivo sudjelovati u ovoj svojevrsnoj ‘anketi’ : kako pišem? kada pišem ? gdje?  i ima li u tome rutine?
Odmah ću ustvrditi: Nema! Jednostavno je ne može biti: Nisam još čula za rutinsko pisanje poezije ili proze. Uvijek su tu novi motivi, teme. Imaginacija u prošlosti i sadašnjosti i zašto ne: u budućnosti. Moje vrijeme pisanja su noćni sati. To je vrijeme tišine i duboke koncentracije, sve tamo do 2 iza ponoći. Drugim riječima: Ja sam tzv. ‘noćna ptica’. ‘Radno mjesto’: za kompjutorom u sobi prepunoj knjiga. I moram priznati: Kad napišem ono što sam zamislila, osjetim zadovoljstvo i svojevrsnu lakoću življenja. Taj zanos stvaralaštvom, taj kreativni rad (jer to, da ne mistificiramo i jest rad!), čini ovu globalnu svakodnevicu podnošljivijom.

Izvor: fama news, Suzana Bosnić Majcenić