Taxi Fiume, Snježana Šamanić

Taxi Fiume, Snježana Šamanić

Uuuu, kako si me nabrijala s tom spikom. Ono, ful se ježim dok čitam, matere mi.

Prvo što sam skužio je da nema tvoje opičene šprehe, ono, k’o da si tu pa mi sad, ono, soliš pamet i dereš se – zakaj  nisi napisal zadaću, zakaj se ne pereš, smrdi ti iz usta, koji su ti to sad to dripci, zakaj si ne najdeš neku pristojnu curku, iz fine femili, kakva ti je to soba – štakori će  se izleć’ – kad buš se pošteno zrihtal, kaj, kaj, jebalo te kajkanje!

A to što si zdimila s mudonjom od sto godina, to ništa! I koju pizdu materinu to sad pišeš? Što ti je to trebalo, ha? Ono, žena u najboljim godinama istresa svoju životnu priču i hoće svjetsku slavu, ono, sistem Đeki Kolins, sestre od Alexis. Napišeš to sranje od romana – ma kojeg romana, to je… ne znam ni kako bih to nazvao, crtica, novela, kvazi-autobiografija, sranje nad sranjima, jebote – napišeš tu štoriju di kunelići i sad si misliš: – Ma vidi, to će moj sinek pročitat’ i odmah bu me nazval i već vidim, ono, kak ti suze jure niz facu, jebote. Pa ti se maskara ful preljeva preko okamenjenog lica punog pudera, pa s tim crnim podočnjacima izgledaš k’o panda, hah, jebote, ugušit ću se od smijeha. Pa te stari prdonja tješi (ala, kokica, ala, pssst), i svoje šape već gura u svilene gaće od pet dolara.

Ma gle ovo; jebeni deja-vu ljubić:

Ni slutila nisam da će biti tako teško, taj odlazak u nepoznato, na drugu stranu svijeta, daleko od svega…A moj sin –  moja nježna, stasita breza – ostaje sam, uz nonu Mariju. – zrigat ću se, jebote. Stasita breza?! (Ona to mene zeza?) Pa normalno da jesam; jebote, više si bila po kafićima nego doma. I nikad ni ručka ni večere! Sendviči, čips, juha iz vrećice, što si očekivala, dobro da sam ostao živ! Dok nona Marija nije skuhala pristojan obed i bio sam k’o jebena breza. Pa me malo utovila s onim svojim šurlicama i gulašem. Jedan dan njoki, drugi pire, treći palenta, pa na kraju šurlice.. A gulaš se podgrijavao cijeli tjedan pa mi se danima podrigivalo, sve dok nisam dobio gastritis.

Dalje podcrtavam: – Njegove nevine, plave oči dugo su gledale za mnom, mahala sam mu gušeći se u suzama, sve dok auto nije zamakao niz cestu. Suuuze liju plave oči, bla-bla-bla… – već čujem Šerfu kako pjevuši. Fuj, živi rigoleto, ti si dugo mahala! Sve dok niste zamakli niz cestu. Pa si se malo smirila. Lorenzo ti je obrisao suze i na brzaka te zažvalio da te malo oraspoloži. A poslije… Kanada, haj-haj uživaj, daleko od retarda i dosadne matere.

Znam da sam ti smetao, živcirao, da nisi mogla sa mnom. Pa shvati – bio sam odbačen, kopile, problematično neodgojeno derište koje je tražilo svoje mjesto pod nebom. Dvostruki ponavljač,  s gubitkom prava na daljnje školovanje. Pa me nona  uspjela uvalit u specijalce, u školu za retardirane, Rome, one u kolicima i mongoloide. Jebote, koje je to iskustvo bilo… O tome ću jednom napisat’ roman, sigurno. Pa ćeš ti, kokica moja, pročitat moj!

Gradska ura  otkucala je dvanaest puta. E, da, onaj Rolex, kojeg si mi poslala za lanjski roćkas, riknuo je, znaš. Stavim ga, onak’, kad furam Korzom, da se vidi, samo, ne daj Bože, da me tko pita kol’ko je sati, propal’ bi u zemlju.

Čitam dalje, preskačem tonu stranica,  nakon cmizdrenja o ostavljenom sinu i bajnom životu u tuđini i ne mrem belivit; – Lorenzo stari, osjećam to svakodnevno. Sve je nemoćniji, zaboravlja svakodnevne stvari, ljuti se kad nisam uz njega, počinje me gušiti njegova blizina… (Htjela bih svog’ sina! – nastavljam rečenicu) Ma da! Nisi znala da će prdiks jednom riknuti? Što si ti mislila? Da će vječno živjet i cmakat te, s vrećom love hodat za tobom? Draga moja, već vidim tvoje planove; napustit  upišanog i posranog Lorenza i vratit se uplakanom sineku i bolesnoj mamici. Ccc, neće ići, neće!

Gle ovo, čovječe, ful sam je naježil’: – U meni ima još malo snage, još malo života je preostalo. I to bi htjela dat njemu – mojoj jedinoj ljubavi, ako me uopće čeka… Hahaha, koja je to furka od dreka! – dodajem glatko.

Dosta je, zaklapam knjigu i gledam je na naslovnici. Retuširana fotka, ziher, izgleda k’o preparirana sova; velike polutužne oči, prikriven smajlić, nema podbratka, nema bora, friz ful ok, onak kak nose mlade koke, prsuljci silikonski ili dobar puš-ap? Mejbi, za pohotnog Lorenzića, dok je mogao..

– Mladene, si tu? – čujem nonu iz sobe. – Moreš mi donest helexića
– Moren, nona, evo me! Ustajem i tražim njenu medicinu.
– A, lipi moj, ča bin ja bez tebe, ni spat više ne moren… Čujem još neko tiho mrmljanje i uzdah.

Polako otpija gutljaj vode i halapljivo trpa tableticu u ogromna usta.

– Ča piše mat? – škilji u me k’o krtica.
– A ča će pisat? Da joj je dobro, puno te pozdravlja.
– Prinesi mi hartu i čitaj, se želin znat!
– Ni harta, nona, knjiga je.
– Dobro, more i knjiga, ni važno.
– Tu su mi tablete za pišanje, u ormariću. Najdi ih, molin te…

Kopam po ladici punoj maramica, starih fotki, tableta. Vadim neki stari izlizani kartončić.

– Nona, ča je ovo? Ovo je… neka posjetnica.
– Da vidin, daj mi oćale, niš ne moren bež njih.

Pružam joj vizitku. Dugo pilji u nju prije nego grakne:

– Aaaaa, pa to ti je, lipi moj… to je harta za naše putovanje.
– Kakovo putovanje, nona?
– Sedi, ću ti povedat…

Gledam njeno blijedo, ispijeno lice kako se mijenja. I povjerljivo naginje prema meni:

– To ti je, Mladen, meni dal jedan taksist pred puno let. I rekal da će me pejat na kraj sveta ako rabi, se za me… Pa san to sačuvala kad budemo šli nekamo…
– A kade bi šli, nona? – smijem se i mazim je po rijetkoj kosici.
– Pa va Kanadu! Ćemo poć, kod matere?! Morda je vreme da gremo u tu Kanadu! – oči joj živnuše.
– Ma nona… – gledam tu izbljedjelu vizitku, načičkanu nekim sitnim brojčicama, i jedva uspijevam pročitati:
– Taxi Fiume, najjeftiniji u gradu. Tel. 22-762.

Jebote, kad je to bilo. Smiješim se i prihvaćam noninu igru.

– A kade su nan šoldi, nona, za to putovanje?
– Ima, ima, šoldi, za takov taxi vavek se najde… – smješka se nona a obrazi joj lagano rumene. I već artritičnim prstima grabi u neki skriveni škabelin.
– Ecco, tu je se ča nan rabi.

Gledam i ne vjerujem svojim očima. Hrpa starih novčanica uredno posloženih u stari novinski papir. Datum – 23. srpnja 1986.

– Hijade, hijade denari su tu, Mladen! Treba ih pobrojat! – povisuje glas i uzbuđeno me gleda.
– Ma to su… dinari, brižna moja nona – šapćem u sebi.
– Ma meni se čini da tebi ni do taxija nego do taxista, nona…pažljivo joj vraćam lovu.

Zarumenila se još više.

– Morda i je, ma to ni tvoja briga… – smješka se i popravlja svoju ispranu spavaćicu.
– A kako se zval taj tvoj taksist? Sjećaš se?
– Renzo Lorenzo – odgovara odlučno.

Zastao sam. Našto me podbolo u trbuhu, uh!

– Molim? Sigurna si, nona? Pa to je bilo davno…
– Renzo Lorenzo! – zamišljeno je odlutala u svoje misli i tiho dodala:
– Ki zna ako je još živ… Smiješak joj nije silazio s lica.
– Pa nije valjda …Uuu, jebote, ovo je pravi roman! – sjeo sam da malo dođem sebi.
– Prinesi mi tu hartu od mat! – uzbuđeno grakne.
– Evo! To je napisala – donosim joj knjigu i stavljam je pred nju.

Najprije dugo gleda u knjigu pa u mene. Pa u njenu sliku.

– To je napisala moja Stanka? – glas joj drhti ko’ lišće breze na povjetarcu a oči se šire k’o žablji trbuh prije skoka.

Kimam glavom i  glasno uzdahnem. Nona nabire čelo dok dlanom pritišće usnice. Šutimo. Oči joj se pune suzama.

– Ča piše?

Na rubu sam, na jebenom rubu, samo da ne zaplačem pred nonom.

– Piše da se vraća…
– Je pustila onega svojega… kako se ono zove…
– Ni ja ne znan, nona. Ma izgleda da je!

Nona pažljivo uzima knjigu, ono, k’o da je novorođenče, jebote, i prislanja je na  prsa.

– Srce će mi, srce…
– Smiri se nona, smiri, u redu je…- grlim je. Njeno mršavo, mlohavo tijelo trese se od plača.
– Sad ne moramo u Kanadu. – kažem joj na uho.

Na kraju sam i ja pustio suzu, jebiga.