Briše potplate u izgužvanu, mucastu krpu. Čini joj se da je već prošlo nekoliko minuta otkako je pozvonila na okruglo zvonce, vrata odjela još se nisu otvorila. Možda da ipak proba ući na portu sa strane? Ulazak u ovu pohabanu zgradu čini joj se poput kockanja. Možda budeš. Mozda ne budeš. Kiša se rasipa po kvrgavom nosu kojeg je naslijedila od svog starog.
Njegovi prsti su voštani, žuti, kao da je njima već zagrabio u raku. Mumificirani svetac. Sjeća se kako se prestrašila tijela Svete Eufemije, nestalo joj je zraka dok je stajala kraj njezinog sarkofaga. I mirisa, dok joj je objašnjavao, odjeven u prugasti šlafruk za poslije kupanja, da je vjerovanje u Boga znak naročite duševne bolesti. Ali da komunizam ipak ne može opstati, pa ne možemo svi dovijeka nositi iste cipele. Prije nekoliko dana joj je rekao, odjeven u te iste pruge, da je pobenavila. Jugoslavija se nije mogla samo tako raspasti, glupačo jedna. Pod pokrivačem svetački smrad.
Iz ormara u hodniku vadi ogrtač s prugama. Za ništa ne valja čekati posljednji čas.