Kritika Marine Negotić nastala je u sklopu radionice književne kritike s Jagnom Pogačnik u proljetnom ciklusu 2018. godine.
Priručnik za spremačice – 43 priče natopljene empatijom koje se čitaju kao roman
Lucia Berlin: Priručnik za spremačice
Izdavač: Naklada OceanMore
Prevela s engleskog: Vjera Balen-Heidl
Lucia Berlin (1936. – 2004.) nije bila nepoznata u književnim krugovima, no priznanje kritike i javnosti nije dočekala – dogodilo se jedanaest godina nakon njezine smrti. Ta je američka spisateljica, odrasla u disfunkcionalnoj obitelji obilježenoj selidbama, turbulencijama i alkoholizmom, vodila kompliciran i buran život, triput se udavala, sama je odgajala četvoricu sinova i, da bi ih mogla uzdržavati, radila kao čistačica, recepcionarka, medicinska sestra u hitnoj te sveučilišna profesorica kreativnog pisanja.
Čini se da je urednik izdavačke kuće Fahrar, Straus & Giroux odradio odličan posao: priče su pomno odabrane i posložene tako da se čitaju kao dobro zaokružena cjelina, iako funkcioniraju i samostalno. Priručnik za spremačice izbor je četrdeset i triju priča (od sveukupno 76) koji donosi cjelovit presjek njezina stvaralaštva, ali i života, s obzirom na to da je autobiografska komponenta neskrivena i jasna.
Proza Lucije Berlin nije vođena klasičnim pripovjedačkim glasom kao fikcijskim garantom, ali nije ni posve autobiografska, već je autofikcijska; i dalje je riječ o fikcijskom djelu, no snažno je obilježeno detaljima iz života autorice. Autoričino je „ja“ u tekstu lako prepoznatljivo – u protagonisticama koje se zovu Lucia, Lu ili L.B. te u činjenicama iz njezina života (poslovi, sinovi, muževi, obiteljski odnosi) koje se pojavljuju u pričama, a koje i tek ovlaš upućeni čitatelj o autorici zna. Istodobno poražena od života i zanesena trenucima koji mu daju smisao, Berlin u svojim pričama odaje dojam da ona život naprosto – prihvaća. Realistično, pomirljivo i blago, autorica oslikava svakodnevni život „običnog čovjeka“, ili preciznije, običnih žena. Sve su njezine priče ispričane ženskim glasom, najčešće u prvom, ali ponekad u trećem licu – simbolično – uvijek i bez iznimke onda kada progovara o alkoholizmu i liječenju od istoga, kao da se želi distancirati od problema s kojim se borila i postići svojevrsnu depersonalizaciju. Upravo je ta promjena pripovjednog lica značajna za autoričinu autofikciju – Berlin se u svojim pričama susreće sa sobom samom kao s nekim drugim. Osim toga, autorica se povremeno poigrava s čitateljem iznenadno mu se izravno obraćajući, pa se i na tim mjestima poljuljava klasična pripovjedačka stabilna, udaljena pozicija.
Na sadržajnoj razini, nit koja povezuje sve Berlinine priče možda se najzornije može prikazati dijelom priče Fantomska bol: pacijent John čije su noge amputirane viče da ga bole noge, a sestra ga ušutkava govoreći mu da je to samo fantomska bol. „Je li stvarna?“ upitala sam je. Ona slegne ramenima. „Svaka bol je stvarna.“ I doista, za Luciu Berlin svaka je bol stvarna, ona suosjeća sa svima i ima nepresušnu univerzalnu empatiju. Berlin razumije i one koji su je povrijedili – čak ni hladna, distancirana majka alkoholičarka nije prikazana kao posve negativan lik. Kao i u životu općenito, i u majici ona pronalazi tračak pozitivnoga (Sjetile smo se tvojih šala i toga kako si sve promatrala i kako ti ništa nije promaknulo. To si prenijela i na nas. To da umijemo promatrati.). Lucia Berlin to i čini – promatra, shvaća i suosjeća, pa je njezina proza katalog ljudskih gubitaka, a likove povezuju proživljene traume i teški dani, ali i topli ljudski momenti. Radnju smješta u najtmurnija mjesta: klinike za odvikavanje, staračke domove, bolnice i ilegalne klinike za abortus, pa ipak, uspijeva u teškom zadatku da izbjegne patetiku i defetizam jer priče omekšava humorom i ironijom. Berlinin je stil izravan, iskren, lišen uvijanja ili kićenja. Zorno oslikava američku svakodnevicu u surovoj, sumornoj provinciji dotičući pritom ljubav, usamljenost, ovisnost, narušene odnose i socijalne probleme. Svijest o važnim temama poput klasnih razlika i feminističkih pitanja prisutna je u mnogim pričama, ali pozadinski i nenametljivo; autoričin je stav jasan, ali ni u jednom trenutku ne moralizira i ne propovijeda.
U zadnjoj priči ove zbirke, opet simboličnog naslova Vraćanje kući, protagonistica (ili Lucia Berlin?) neočekivano zamijeti jato vrana sjedeći na prednjem trijemu. Ne mogavši shvatiti kako to da ih vidi tek tad, i to pukom slučajnošću, pita se: Što mi je još promaknulo? Koliko sam puta bila, da se tako izrazim, na stražnjem trijemu, a ne na prednjem? Što mi je moglo biti rečeno a da to nisam čula? Kakva se ljubav mogla dogoditi a da ju nisam osjetila? No čini se da Berlin ni u kojem slučaju nije promakla bit – za svojih 68 godina života proživjela je nekoliko života, prihvaćajući svaki točno onakvim kakav je bio, a usput bilježeći sva mala čuda svakodnevice koja ako ne poništavaju, onda bar ublažavaju pomisao o tome koliko je život turoban i tegoban. Priručnik za spremačice inteligentno je i melankolično štivo.
Marina Negotić