S 20 godina i 334 dana počeo sam raditi.
Dva psa su hodala jedan za drugim na prostranoj livadi između dva prometna traka ceste. Onaj iza stavio je njušku u guzicu psa ispred sebe i tako ga gurao. Dugo su tako kaskali. Naposljetku ih nisam više vidio, bio sam predaleko.
Autobus me vozio u neko nepoznato mjesto. Nisam želio raditi, ali morao sam kupiti neke stvari.
* * *
Izašavši na stanici, odmah sam ugledao zgradu s velikim crnim natpisom, na papiru koji sam držao u ruci pisalo je javiti se u podrum i tamo čekati.
Do mene je došao čovjek s kojim sam razgovarao preko telefona. Glas mu je bio kao da je visok barem dva metra, zvučao je kao da u ovoj firmi radi honorarno kada ne glumi u filmovima sa superjunacima. U stvarnosti je bio niži od mene, duplo teži, smrdio je i sličio na svinju. Rekao je da ga slijedim, upoznao me s mojim šefom i rekao:
— Šamaraj tekstove najbrže što možeš.
Radio sam kao prevoditelj. Rekao je da je produktivnost važna, a zatim otišao nekome prijetiti otkazom.
Moj je šef bio jako zaposlen i rekao da se pravim kako nešto radim. Govorio mi je da je onaj koji me doveo njegov šef i glavni u podrumu u kojem radimo. Taj šef moga šefa je imao svoj veliki stol, veliku kožnu fotelju i veliki monitor pri samom vrhu prostorije, odmah pokraj WC-a. Tamo je šamarao svoj posao.
Tog prvog dana nikoga nisam upoznao, nisam se osvrtao da se nekome obratim, nisam se trudio s nekime popričati. Samo sam šamarao tekstove kao debele znojave svinje. Radni dan je trajao osam sati, ali poslije su mi rekli da moram ići na gablec od pola sata koji nije plaćen. Navečer krenuh doma. Padala je kiša, ali nije bilo vjetra da mi je nosi u lice.
* * *
Svaki dan sam se vjerno vraćao smrdljivom stolcu po kojem je prdila guzica za guzicom. Na poslu se u to vrijeme jeo samo fast food naručivan iz obližnjih restorana. Mast i jeftino meso postali su popularni, baš kao i smrad iz usta.
Ostajao sam raditi sa šefom sve do večeri. Premjestio sam se do njega iza police i maknuo se od pogleda šefa mog šefa. Pravio sam mu društvo, a on mi je pričao kako ne shvaća ljude koji piju. On se opijao poslom. Često me nakon posla vozio do grada, inače bih išao na autobus, pa na tramvaj. Iznutra sam gledao aute, nalik na divlje zvijeri, i žene kako si kišobranom skrivaju lica.
Jednom sam došao kasno navečer doma i otišao u šumu. Bio sam tamo dva sata i ostalo mi je samo pet sati za spavanje, već treći dan zaredom. Govorio sam si:
— Odmorit ću se, odmorit ću se…
Jedva sam se suzdržavao da se ne nasmijem.
* * *
U početku sam radio cijelo radno vrijeme, šutio i gledao u svoj monitor, koji je zračio i tresao sliku. Nakon tjedan dana konstantno sam osjećao okus krvi u ustima, a žile su htjele probiti kožu, kidale su je, trzale se poput divlje životinje.
Počele su mi se događati čudne stvari. Imao sam priviđenja na povratku kući. Lica su izvirivala iz ograda, iza uglova, pa nestajala. Prije spavanja razmišljao bih o poslu. Nisam želio razmišljati o poslu prije spavanja.
S vremenom više nisam ništa vidio, samo sjene. Riječi koje sam prevodio pritiskale su me u oči kao žeravice. Provodio sam od deset do dvanaest sati dnevno pred monitorom u tom podrumu. Lice mi je pobijeljelo. Smršavio sam. Zatim naglo nabacio puno kila.
* * *
Probudio sam se, ali nisam se mogao prisiliti da ustanem iz kreveta. Trebalo mi je petnaest minuta da otvorim oči. Znao sam da idem na mjesto na kojem umjesto izlaz piše ulaz. Nisam mogao pobjeći. A zapravo nisam ni želio.
Našao sam se u tramvaju na putu prema poslu. U zadnji tren ušao je neki deda. Tramvaj je zatvorio vrata i krenuo, a ovaj je bio na stepenicama. Pokušao je doći do sjedišta. Rekao je:
— Opla, opla — dok je prolazio. Tramvaj je kočio, a on se nije držao, govorio je:
— Opla, opla.
Tramvaj je počeo naglo ubrzavati, a ovaj je procijedio:
— Opla, opla — jer još uvijek nije došao do svoga mjesta i gubio je ravnotežu. Počeo je padati i viknuo je:
— Opla, opla! — dok je padao nekoj ženi na nogu. Jauknula je. On je protisnuo:
— Opla, opla — pa se opružio po podu.
Žena koja je četkom čistila prozorska okna svog stana nije bila zainteresirana za događaje u tramvaju. Ona je premještala prašinu i pijesak u svojoj pustinji.
Kada sam došao na posao već sam se osjećao malo bolje. Poželio sam poručiti svijetu da ne kopa guzice, govno ulazi pod nokte. Sjetio sam se kako smo tukli nekog dečka za kojeg je netko rekao da si gura ruke u šupak nakon što se posere. To se tada činilo kao dobra odluka.
Šef je razgovarao s nekom strankom. Telefonska žica visjela je preko stola, malo iznad poda do slušalice u njegovoj ruci, poput strvine odavno istrunulih tetiva.
Šef moga šefa vikao je na nekoga. Taj je odlazio, a šef moga šefa slijedio ga je i lascivnim glasom derao se za njim:
— Čekaj malo, čekaj malo!
Ovaj je ubrzao. Svi su se nasmijali gubitku autoriteta.
Shvatio sam da u zadnje vrijeme osjećam krv kada jedem meso. Zagrizem i osjećam taj okus. Nije kao nekad davno u krvavica, ona slatkoća i nektar, već okus anemije, boli i manjka kalcija.