– Da skratimo priču – rekao sam lijepo uređenoj djevojci.
Ali sve sam drugo pomislio gledajući je i govoreći joj „da skratimo priču“, htio sam joj se povjeriti, utopiti se u njezinu pogledu i pričati joj. Ništa nisam rekao, nego sam se skromno uputio na odjel gdje su bespomoćno visjeli brojni primjerci naočala. Nisam im se, nažalost, mogao diviti jer je jedan od njih trebao završiti na mojoj glavi i zamijeniti umorne oči: nastojao sam, naravno, da taj novi dodatak mojem tijelu bude dobro dizajniran i neka, ako već ne može ništa lijepo reći o meni, barem šuti.
– Mogu li pomoći – dodirnula me nježno i ja sam se ponovno vratio u prostor Optike.
Brzo je i vješto mijenjala okvire, opisivala njihove vrijednosti i iskreno potvrđivala što bi mi odgovaralo i bolje stajalo: nisam mogao ne primijetiti u njezinim očima gubitak samopouzdanja i nevjericu. Kao da sam izbjegao dosege novih tehnologija i suvremenoga dizajna, teško se bilo što od ponude uklapalo u moje koordinate, ali iskustvo različitih veličina davalo mi je samopouzdanje i vjeru da mogu izdržati sve postaje kroz koje mora proći ljudsko tijelo. Upravo sam joj o tome htio pričati, ali za to bi mi trebao drugi prostor (gostionice, vrta ili mora), trebalo mi je mjesto gdje ću spustiti svoje ruke, gdje ću se zaplesti u vlastite riječi. Ukratko, trebao mi je drugi tekst.
I kupio sam ih: naočale od laganog i savitljivog materijala, koje u svom donjem dijelu nisu imale okvir i nježno su obgrlile moju glavu i spustile se iza ušiju. Kutija u koju su bile smještene sigurno nije bila moj izbor (volio bih da je crna, blago zaobljena, slična oblutku, gdje bi samo jedna nježno povučena kratka i oštra linija upućivala na proizvođača), ali brzo sam se privikao na njezino šarenilo. Infantilnost koju je stvarala spašavala me od ozbiljnosti događaja.
– Morat ćete nositi naočale, previše čitanja, kompjutori, godine… – rekla je liječnica.
– Dobro, progledao sam – rekao sam bespomoćno, ali ona je to shvatila kao zgodnu šalu, nešto kao dodatak uz skroman sendvič, ili tvrd i suh keks uz čaj. Oboje smo se nasmijali i zatvorio sam vrata ušavši u svijet ljudi koji moraju nositi naočale.
*
Naočale su sada na noćnom ormariću, izvađene i odložene na zatvorenu knjigu. Istuširan i čist liježem, gledam ih pobožno, jer su izmijenile krajolik moje spavaće sobe, unijele su stanovitu strogost i kad pružam ruke prema njima, stavljam ih na oči i namještam, osjećam se kao rekonvalescent, ali teško da mogu odrediti poslije koje bolesti i koliko dugo će trajati oporavak. Ali naočale i nisu za drugo nego za čitanje i ne obazirem se na dodatne efekte koje proizvode.
Otvaram knjigu i pokušavam se otputiti u svijet teksta, jer moja ovisnost o čitanju ima, vjerojatno, pretpovijest kao i u mnogih drugih: skupljeno je u tom činu toliko oblaka pamćenja, različitih mirisa i okusa, uzbuđenja, drhtanja i strasti. Ali i bolnih položaja, trnaca i mravaca, nelagode. Topografija čitanja ima svojih ozbiljnih istraživača i, jedan od njih, Peter Bichsel, proučava što je čitatelj, kakvih čitatelja ima, bavi se njihovim navikama, sve da bi na kraju skromno zaključio da kod intenzivnog čitanja osjeća tjelesne promjene i da je za njega čitanje, neovisno o sadržaju, nešto kao ulazak u drugi svijet. Zanimljivo da pri intenzivnom čitanju postaje nespretan i sklon je povredama (sijekući kruh posiječe prst, ne obraća pozornost na promet prelazeći ulicu, spotiče se o rub kolnika…). Ne bih rekao da sam primijetio kod sebe nespretnost zbog čitanja, prije bih rekao snagu ili osjećanje izmještenosti, lebdenja, zadobivanje prava koja prolazniku nisu dopuštena, ali šetaču jesu.
Ali naočale i dioptrija +1 sve su dosada poznato izmijenile: čudim se gledajući ispod ruba naočala kako sam do sada uopće mogao čitati. Slova se gube, titraju, tonu i nestaju. Trebao bih biti sretan nad veličinom i jasnoćom koju sada imam pred sobom, ali ono što osjećam sve je drugo negoli oduševljenje, trebam li uopće tražiti riječi i slike za uznemirenost, ljutnju. Sada ta jasna i pregledna slova ne govore ništa u svojoj veličini, možda podsjećaju na slova iz slikovnica i bajki. Možda je to krasno za nekoga drugog, ali za mene? – jer kao da mi je nasilno oduzeta sva složenost i mnogostrukost svijeta u koji sam ulazio čitajući. Kako ću se kretati, kako ću se radovati, kako ću biti sve ono drugo što sam mogao biti bez naočala, jer ta me očna proteza onemogućava, ona je pomagalo koje bi trebalo od mene napraviti vedra i radosna muškarca, ali ne i ljubavnika. Ljubavnika u čitanju tijela.
Ne pretjeruj – smijem sam sebi reći na ovom mjestu – ne pretjeruj!
Što bih još smio reći bez pretjerivanja, između nježnosti, što mislim sada nadomak tebi: o hodanju, o tvojim usnama, nosnicama i očima, o tvojoj ruci koju već nekoliko puta spominjem, ali kad se sjetiš, ja ću ti reći…