Ulomak iz 12. poglavlja.
Otac se pokrene, izađe iz vrta i počne trčati prema kući. Pas ponovo zalaje i potrči niz cestu. Otac utrči u kuću i zatvori za sobom vrata. Bender još jednom mahne, a zatim spusti ruku i nastavi hodati prema kući. Naiđe na zaključanu kapiju. Prebaci ruku i okrene ključ s unutrašnje strane kapije. Uđe u dvorište. Kad se dovoljno približi, vidi da je sjeverni zid kuće izbušen rupama koje su ostavili meci kalašnjikova. Rupe se šire natopljene vlagom i fasada otpada u velikim komadima otkrivajući žbuku i ciglu. Pas koji ga je pratio sjedi ispred vrata, razjapljene gubice i isplažena jezika. Bender priđe vratima i pritisne zvono, koje ne ispusti nikakav zvuk. Pritisne ponovo, a nakon toga udari rukom po vratima. Bender kaže: Znam da si unutra, vidio sam te. Otac ne odgovori. Pas zalaje umjesto oca. Ne dogodi se ništa. Bender pritisne kvaku. Vrata se zaključana odupru, ali tako je i očekivao. Svako se ugodno iznenađenje odselilo odavde zajedno s narodom. Još jednom udari po vratima. Otac nešto vikne, ali Bender ne prepozna rečenicu. Pas se podigne na noge i ponovo zalaje, Bender mu da znak da sjedne. Pas ga ne posluša, već krene u obilazak oko kuće. Kroz mutno staklo ulaznih vrata Bender primijeti neko kretanje. Sjena se najprije razlije, a potom pretvori u tijelo, koje priđe sasvim blizu vratima. Otac stoji s druge strane i ne govori. Pas dotrči i zalaje na sjenu. Otac vikne: Otjeraj psa! Bender kaže: Nije opasan. Otjeraj psa, kaže otac. Bender udari nogom u zemlju u namjeri da preplaši psa i umiri oca, ali pas to shvati kao igru i počne mahati repom. Bender kaže psu: Nosi se. Pas ne shvati što mu Bender govori i počne skakati. Bender dohvati letvu i udari psa. Pas zacvili i istrči kroz dvorišna vrata na ulicu. Sunce još nije zašlo. Otac pita: Je li pas otišao? Bender pogleda niz obnovljenu mokru cestu u čijem crnilu nestaju sve stvari, bića i pojave koji više nisu potrebni i uvjeri se da je pas otišao. Otišao je, kaže Bender. Otac produži situaciju još nekoliko trenutaka i potom otvori vrata. Otac najprije šuti nagoviještajući moguću tišinu kao znak tvrdoglavosti, a zatim upita: Imaš li cigaretu? Bender odmahne glavom. Otac spusti pogled na džepove Benderovih hlača ne bi li provjerio istinitost njegove tvrdnje. Razočaranje zbog nepostojanja cigarete otac poprati nadimanjem i grimasom koja otkriva gastroenterološki poremećaj, stanje vječnog podrigivanja. Prije osam godina dijagnosticiran mi je ulcerozni kolitis, koji se manifestirao kroz krvave i učestale stolice. U posljednjih šest godina stanje mu je više-manje stabilno (nema krvi u stolici). Razlog očevoj grimasi ipak nije ulcerozni kolitis, već poremećaj sfinktera na ulazu u želudac, koji se u očevu slučaju ne zatvara. Sfinkter je otvoren, i otac ispušta zrak poput balona, ubacujući u kontinuirano istjecanje zraka riječ po riječ. Kisela izjava koju otac istiskuje vezana je uz nešto što više nije tu. Otac kaže: To nije moj pas, ne znam čiji je, ali moj nije, treba ga otjerati. Benderu se učini da bi se otac mogao ispuhati ako ga ne prekine. Zvao si, kaže Bender. Otac zatvori usta, prekine istjecanje zraka pa počne pomicati glavu lijevo-desno, poput djeteta koje u ustima rastapa nedozvoljeni bombon. Otac izađe iz kuće zatvarajući za sobom vrata. Udahne veću količinu zraka i skoro ispuni okvir ulaznih vrata. Bender odustane od inzistiranja na tome je li otac zvao ili nije. Nepodudaranje onoga što je očekivao i onoga što ga je dočekalo očigledno je. Umjesto da se smanji, otac je narastao. Otac podsjeti Bendera na Juliana Schnabela s fotografije koju je vidio u avionu. Otac ima glavu identičnu Zeusovoj i ruga mu se svojom snagom. Rukama debelim kao cjepanice. Glavom koja je progutala vrat. Tijelom otpornim na udarce, bol i raspadanje. To je trenutak slučajnosti u kojem je otac samo objekt u dosluhu s nesigurnošću Benderove želje. Možda ispred Bendera stoji Julian Schnabel. Fizičku prisutnost jednog čovjeka moguće je zamijeniti pričom o drugom. Bender se odmakne nekoliko koraka da bi imao bolji odnos prema onome u što gleda. Je li otac veći od stvari koje ga okružuju, ili su se stvari u međuvremenu smanjile. Bender usporedi veličine. Kako opravdati opis Juliana Schnabela koji se ugurao između Bendera i njegova oca? Otac podigne ruke i nasloni ih na okvir vrata. Rocka Hudsona uvijek su fotografirali iz donjeg rakursa, tako da ispunja cijeli format slike i izgleda poput diva, kaže Bender. Otac ne odgovori, ali zadrži gestu kojom želi pokazati da je preživio. Ruševine oko njega izgledaju kao ostaci njegova bijesa. Otac je Zeus u selu iz kojeg su svi otišli. Njemu pripada sve. On vlada ostacima stvari. Nema s kime voditi borbe jer su drugi između borbe i bijega odabrali bijeg. Otac izgleda velik jer je svijet nakon kaosa ostao malen. Očeva kuća jedina se nije pretvorila u kućicu za pse. Ili dvorac za lutke. Kuća je ostala jer sam ja ostao, kaže otac i udari rukom u okvir vrata. Otpadne nekoliko trunaka žbuke i prljavštine, koje vjetar unese Benderu u oko. Nečistoća u oku natjera ga da pred ocem spusti glavu i pokuša si pomoći. Otac kaže: Trepći, izaći će sámo. Što uđe, mora i izaći. Bender trepće po zamućenoj slici oca dok mu oko pokušava izbaciti strano tijelo. Vjetar stalno mijenja smjer. Oko i slika u neprekidnoj su opasnosti da im se dogodi privid. Sunce je odgodilo svoj zalaz dok ne dođe do susreta koji svi iščekuju. Doputovao sam vlakom, kaže Bender. Ne umirem, kaže otac i udahne da bi se povećao. Širenje i povećavanje dijelova tijela u životinjskom svijetu znače ili prijetnju ili zavođenje ili poziv na borbu. Bender odluči stvar shvatiti doslovno. Treba se izboriti na pravo da stoji među ruševinama nakon što je kaos prošao. Bender se udalji od ulaznih vrata i stane na izgaženu čistinu pred kućom. Vrhom cipele po vlažnoj zemlji napravi krug, stane unutar njega i kaže: Tu.