Na radionici književne kritike u zimskom ciklusu 2020./21. Tamara Mesarić napisala je književnu kritiku knjige Vegetarijanka, autorice Han Kang ( Hena com, 2018. prevela s engleskog Mirna Čubranić)
Han Kang, autorica Vegetarijanke, za koju je 2016. dobila Međunarodnog Bookera, svjetsku slavu i prijevode, počela je javni književni život kao pjesnikinja, objavom pet pjesama u južnokorejskom časopisu Književnost i društvo još 1993. godine. Nastavila je objavljivanjem kratkih priča (neki njezini romani nastali su razvojem ili kombiniranjem kratkih priča) i romana od kojih su najpoznatiji Vegetarijanka (objavljena 2007. u Koreji a 2015. u Velikoj Britaniji), Greek Lessons (2011), Human Acts (2014) i The White Book (2016) koji kod nas još iščekuju prijevod. Možda baš sada netko u tišini metropolske noći u tom cilju uči korejski, kako je to, (impresivno) činila Deborah Smith, prevoditeljica Vegetarijanke s kojom je Kang podijelila Bookera. A i pomalo joj i ukrala show. Bilo je, naime, dosta komentara dvojezičnih kritičara o tome da je engleski prijevod mnogo poetičniji i zapadnom, emocionalno manje suzdržanom kodu približen tekst. Govorilo se čak i o promjeni tekstualnog tona i glasa, svakako o intervenciji u srž teksta. U tako udaljenim kulturama nedvojbeno je potrebna doza i kulturnog prevođenja, što je u ovom slučaju sigurno pomoglo recepciji romana na Zapadu, ostaje samo dvojba oko adekvatnosti zamaha te adaptacije.
Prvi dio romana (koji kao i druga dva dijela, može stajati kao zasebna novela) ispričan je u prvom licu i daje perspektivu Yeong-hyjinog muža, kojem je kod njegove žene omiljena osobina bila- pasivnost. Ispunjavala je ona, do tog za njega kobnog, a za nju transformirajućeg dana (kada je usnula krvav mesožderući san i odlučila postati vegetarijanka) poslušno sve zadatke prototipa pokorne supruge- stroja za kućanske poslove i ispunjavanje muževih želja. Nje zapravo nije bilo, bila je skup uloga u koje je društvo i obitelj upisivalo očekivane zadatke. I formom teksta prikazana je slično, kao ekran tuđih projekcija, kao žena bez svojstava, koju tkaju tuđa pripovijedanja. U cijelom romanu drugi, naime, pričaju o Young hye. U prvom dijelu perspektiva je muževa, u drugoj šogorova (možda je to i društveno određen redosljed prava na Young hye) a u trećem djelu sestrina, i tek tu saznajemo malo više osobnijih podataka o protagonistici. O ženi bez glasa, koja će ga djelom i fantazijom, ne riječima, osvojiti time da odustaje od ljudskog oblika i pretvara se u biljku, jer su «sve biljke i drveće sestre i braća». Odlazak u ludilo, rekli bismo brzopleto, ili u slobodu, pa koliko god ona koštala i koliko god kreativna njezina interpretacija bila.
O nasilju govorimo kada govorimo o Vegetarijanki, to je sigurno. U ovom kratkom i snažnom trodjelnom romanu poredane su kao na švedski stol razne učestale društvene i privatne vrste nasilja. Glavni lik Yeong-hye (o kojoj svi govore, a ona šuti dok se sve više uvlači u svoj svijet, bježeći od raznovrsne normalizirajuće kontrole okoline) sve će njih okusiti na svom biću i tijelu. Od patrijarhata, fizički nasilnog oca (neslučajno vijetnamskog veterana), zanemarujuće majke, posve za njeno biće nezainteresiranog pa onda i agresivnog muža, do suptilnijih uskraćivanja prava na ikakav životni izbor počevši od prehrane, nošenja grudnjaka pa na kraju i institucioniliziranog medicinskog nasilja (dakako pod paravanom diskursa spašavanja).
Naći ćemo u romanu i problematiziranje raznih drugih tema, na primjer potpunog izostanka međusobnog (spo)razumijevanja: Yeong-hye je od djetinjstva žrtveno janje oca no nitko ju o tome ništa ne pita niti se uživljava u njezinu bol. Kasnije, ona se samo preselila u brak u kojem ju muž pretežno ignorira te nakon što ona s gnušanjem počinje odbacivati meso kao posljedicu noćnih mora, izjavljuje «Nikad je nisam pitao što je sanjala». Ne samo da on nema osnovnog zanimanja za osobu s kojom je u braku, nego je miljama daleko od želje da razumije što joj se događa. Šogor, video umjetnik u stvaralačkoj krizi (interesantno, on nema imena u romanu) donekle ju pokušava shvatiti ali je i on čovjek koji se od nerazumijevanja, grubosti i brutalnosti svijeta često povlači u šutnju (i vlastitu fantaziju od koje više ne može natrag k stvarnosti). Na kraju, ni u psihijtrijskoj ustanovi nema pokušaja da se dekonstruira Yeong-hyina povijest i interpretira što njezine metafore znače. Sestra pokazuje naznake razumijevanja tek kada pomalo popuštaju njezine vlastite obrane i počinje uviđati koliko je sama modelirana i ugnjetavana raznim sustavima. A Yeong-hye kada se obraća svojoj okolini, ona ne objašnjava s puno riječi, govori ali kao da je već odavno shvatila da ju nitko neće čuti. Čitateljski pak rijetki direktni uvidi u Yeong-hye idu primarno preko njenih unutrnjih monologa, snova punih simbola, izmučenih flash backova, sve to napisano je kurzivom, koji i vizualno sugerira blokove otuđene komunikacije.
A onda i to meso. I ta krv.
U Koreji se meso jede kao nacionalni sport, ali Koreja se još u bliskoj prošlosti nagledala previše žestokih krvoprolića. Postoji li veza, imaju li te teme u ovom romanu isti nazivnik? Je li meso problem ili metafora? Vjerojatno i jedno i drugo. Kako god bilo, Vegetarijanka je višestruko otvoren tekst i podnio bi raznolike kulturološke, tematske, slikovne interpretacije. A i sama autorica u intervjuima kao motiv romana nudi pitanje je li čovjek nasilan po prirodi i može li preživjeti u zajednici nekrvavih ruku? Sudbina Yeong-hye sugerira da takav izbor vuče posljedice.
Kang u ovom romanu ima vrlo eksplicitan, direktan stil, sa snažnim i slikovito predočenim opisima i scenama impregniranim fizičko-psihičkom opresijom te ona skoro isto tako naglo i nemilosrdno uvlači čitaoca u taman narativni svijet i teško da ga može ostaviti ravodušnog (a ponekog čitatelja će svojom brutalnošću i odbiti).
Ovo je iznimno potresan i dobro napisan roman. U tri različita registra, sudjelujemo u 3 različite svijesti a da pri tom od realizma završimo na simboličkom. Prvi dio je (kao i lik muža koji je u njemu narator) doslovan, praktičan i s puno direktnih informacija o njemu iz njegovih riječi i osuđujuđih reakcija u scenama koje konfrontiraju Young-hye s okolinom, drugi dio Mongolska pjega prelazi u pripovjedačevo 3 lice (iako je prikaz iz vizure šogora) koji je sanjiviji i poetičniji, teži za neposreno raščlanjivanje i zauzimanje strana. S Plamtećim stablima završava roman – hermetičniji ton i otvoreni kraj onemogućavaju nedvosmislene poruke i jednostavna tumačenja. Time roman nikako ne gubi na kvaliteti, naprotiv.
Tamara Mesarić