„Izvolite?“, sporim pokretom konobarica mi je pružila ofucani jelovnik.
„Samo duplu kavu, bez šećera.“, nisam uzeo jelovnik. Mašući njime kao lepezom odgegala se do aparata za kavu.
Čovjek u radnom odijelu s „Petrol“ natpisom na leđima sjedio je za šankom. Drugih gostiju u restoranu nije bilo.
Konobarica je pripremila kavu iz trećeg pokušaja. Dva puta u pet minuta nestalo je struje.
„Ovdje ima problema sa signalom? Imao sam hitan slučaj…“
„Često nema struje ni signala. Imate govornicu vani na pumpi, lijevo. Što se dogodilo?“, zainteresirala se.
Ispričao sam kako sam u šumi pored ceste vidio mrtvu srnu. Nisam znao što poduzeti osim zvati hitnu službu.
Bez komentira nastavila je brisati čaše.
Radnik s pumpe okrenuo se prema meni i buljio. Pepeo njegove cigarete padao je na pod.
Krenuo sam prema izlazu.
„Nikog nećeš zvati!“, prepriječio mi je put.
„Molim?“, prenerazio sam se.
Primio me za podlakticu i posjeo.
Pričao je o munjama na nebu bez oblaka, nestanku struje, mobilnog signala. O šumi. O procjepu, rupi, prolazu u drugu dimenziju. O ljudima koji nestaju u šumi. O ljudima koji nestaju i vrate se. O bićima koja izlaze iz procjepa. O Navigoru koji jede mlado meso. O srnama koje ljudi ostavljaju. O Navigoru koji bi inače odnosio njihovu djecu…
U bunilu, istrčao sam iz restorana ne plativši kavu. Nisam dizao nogu s gasa sve do naselja.
Pored klinike u koju sam bio naručen na pregled je veliko parkiralište. Stao sam i duboko udahnuo.
Na parkiralištu se igrala grupa djece. Najmanje među njima nasmiješilo mi se. U ruci je držalo balon s „Get Well“ natpisom.
Zavezan za nogu srne, pored ceste, isti takav balon lelujao je na vjetru.