Mali Ratko ima jedanaest godina i požudu u očima.
Mali Ratko sjedi u prvoj klupi, i triput mu je pala olovka na pod. Svaki put mi je ispod katedre dodirnuo noge; prvi puta stidljivo, drugi puta hrabrije, treći put usnama.
Drugi dan smo imali likovni. „Pažljivo pokupite sve komadiće kolaž-papira ispod stola“, rekla sam dobrih petnaest minuta prije kraja sata, „ništa ne smije ostati.“
Nisam se micala.