Novine čitam dok su još hladne, tek donešene
spolja, sa minus dvadeset sedam. Od jutrošnjih
listova pamtim samo jedan samohran članak:...
među reklame i božićne čestitke, kao recept
za brzi kolač, utrpan spisak naučnih dostignuća
2003. Pronađeno je staklo koje prelama svjetlost
pod negativnim uglom.
Sretni su oni kojih se ovo ne tiče, čija tijela
uvijek nalaze put natrag, iz svakog zrcala.
Supruga direktora kompanije za kupoprodaju
nekretnina spušta češalj i zadiže malo grudi
prije nego krene na svečanu večeru bridžkluba.
Samo su četiri procenta Svemira u kojem stanuje
normalna materija: zvijezde, brda i automobil.
Sve je ostalo crna masa i mračna materija.
Miran je onaj koji ne zna. Taksista što prodaje
minute čekajući suprugu direktora kompanije
za kupoprodaju nekretnina. Njegov život u 13
milijardi godina starom Univerzumu nije ni jedan
jedini treptaj. Nije ništa.
*Milorad Pejić, pjesnik, dobitnik nagrade „Slovo Makovo – Mak Dizdar“ za knjigu pjesama "Hyberborea" (objavljena 2011.), rođen je 1960. godine u Tuzli. Nakon završene osnovne i srednje škole u svome rodnom gradu, studirao je ekonomiju na Univerzitetu u Sarajevu. Međutim, kako sam voli reći, više se zanimao „za književnost i kafane“.
U ljeto 1992. napustio Bosnu i Hercegovinu i nastanio se u Švedskoj. Od tada, Švedsku, ”od milja”, zove „Hyperborea“. U prvo vrijeme je, u statusu izbjeglice, živio na krajnjem sjeveru ove skandinavske zemlje (Kiruna); kasnije je, iz ”skandinavskog Sibira” preselio u Luleå, gdje je na tamošnjem univerzitetu studirao ekonomiju. Sredinom 1998. godine preselio je znatno južnije, u Sollefteå (500 km sjeverno od Štokholma), gdje i danas živi.
U bosanskohercegovački književni život ušao je knjigom pjesama Vaza za biljku krin (”Svjetlost”, Sarajevo, 1985.). Druga knjiga pjesama: Oči ključaonica izišla je u izdanju Izdavačke kuće ”Bosanska riječ” (Tuzla-Wupertal, 2001.).
Posljednja pjesnička knjiga, "Hyperborea", izašla je u izdanju praške izdavačke kuće ”Aula” (Prag, 2011.).
