Ozren Borovac napisao je kritiku knjige Spori odron Mihale Gašpar. Kritika je nastala u sklopu radionice književne kritike s Jagnom Pogačnik u proljetnom ciklusu 2018. godine.
Ježeva kućica
Mihaela Gašpar: Spori odron
Izdavač: Disput
Zanimljivo je kako stanovi i kuće u isto vrijeme spajaju i odvajaju ljude. Riječ je o jednom geografski relativno malom području unutar kojega ljudi provode čitave živote, proživljavaju sve intenzivne transformacije i promjene koje nastaju kao posljedica nemilosrdnih egzistencijalnih izazova. I svaka jedinka u kući proživljava svoje izazove na sebi svojstven način, koji se rijetko podudara s onim ostalih ukućana. To uzrokuje burna i dugotrajna stanja emotivnog disbalansa, traženja sebe i introspekcije koje neminovno pogađaju ljude u raznim fazama života. I na tom malom prostoru, koji ljudi zovu dom, svi se ti sukobi i disbalansi sudaraju iz dana u dan. Poput grupe ježeva koji se pokušavaju približiti jedni drugima kako bi se obranili od hladnoće, samo da bi se nabili na svoje bodljike. Pravo je čudo da veze, obitelji i prijateljstva uopće opstaju u takvim uvjetima. Možda je upravo u tome i suptilna genijalnost koncepta doma kao mjesta obitavanja. Nije cilj držati ljude na okupu – nego odvojene. Sobe, kupaone, blagovaonice; sve služe kao mjesta koja fragmentiraju svakodnevicu, odjeljci u kojima ljudi traže bijeg i samostalnost.
No što kada netko traži isključivo bijeg? Postoji li obitelj i onda kada članovi prolaze jedni pored drugih poput duhova, a dom ostaje samo kao ljuštura nečega što bi trebala biti zajednica? Autorica Mihaela Gašpar svojom knjigom Spori odron dekonstruira koncept kuće i ponovo ga sastavlja kao alegoriju obiteljskog života i jedne gotovo genetske nesposobnosti za sreću. Knjiga je kombinacija romana i zbirke kratkih priča, s elementima nadnaravnog trilera koji prati nekoliko generacija jedne obitelji koja živi u oronuloj kući na selu. Šest kraćih priča koje se nadovezuju jedna na drugu čine jednu disonantnu cjelinu koja se bavi motivima nezadovoljstva, bijesa, otuđenosti i nespokoja. Svaka od šest priča ima zasebnog protagonista, od deformiranog majstora za drvenariju, Vida, i njegove priče o sobi koja mu je uzela gotovo sve, ali i vratila istom mjerom, do narcisoidne Helene, nezadovoljne liječnice koja odluči prekinuti s dosadnim životom na selu i s obitelji koja je sputava.
Sve njihove priče utkane su u samo drvo i čavle kuće i, čitajući knjigu, dobiva se dojam da se životne priče likova kontinuirano ponavljaju. Knjiga ima kronološki tijek, suptilno se spominje vremenska eskalacija – od vremena staja i konja do služavki za gospodu pa na kraju do modernog vremena radija i Dnevnika, a vrijeme postaje nevažno, jer su događaji koji su se odvili unutar kuće i dalje prisutni. Bez obzira na vremenski odmak i smjenu generacija, sudbine protagonista kao da su temelji životâ njihovih nasljednika i tragedija im je neizbježna. Ona visi nad njima poput utvare koja proklinje kuću. Takva je i knjiga sama – ima jednu notu horora – ukletim tavanima i stepenicama podsjeća na klasične priče o duhovima, a obiteljska drama koja sipi u same temelje kuće i manifestira se kao neopipljivo zlo podsjeća na djela Clivea Barkera, dok zatvorene sobe koje postaju portali u zamućene umove svojih slomljenih vlasnika asociraju čak i na H.P. Lovecrafta.
No ostaje ironija da likovi u svojem bijegu od obitelji i ljudi s kojima žive nalaze i svojevrsnu utjehu u svojoj kući. Poput zlatnog kaveza, kuća im je u isto vrijeme i tamničar i ispovjedaonica. Mjesto gdje se mogu sakriti i gdje mogu, bar na tren, pokušati se oduprijeti zagušujućem obiteljskom životu koji kopni njihovu individualnost. Upravo je taj motiv nemogućnosti suživota s drugim najintenzivniji dio ove knjige. Posebice je zanimljiva ženska perspektiva nezadovoljstva obiteljskim životom, gdje autorica kroz likove Marije i Helene sustavno i precizno razlaže jedno duboko nezadovoljstvo traljavom i nezainteresiranom komunikacijom s bračnim partnerom, neispunjenim životnim ciljevima i seoskim načinom života. Šteta, onda, što druge priče mijenjaju tu paradigmu – autorica svojim glavnim muškim likovima daje jednu naivnu benevolentnost, dok s druge strane svojim razvijenim ženskim likovima dopušta da budu manjkave i nesavršene. Lik tinejdžerice Marte obiluje stereotipima adolescentskog nezadovoljstva i, iako služi kao finalna poanta knjige, gubi intenzitet kakav je bio u prethodnim poglavljima. Ako postoji jedna zamjerka Sporom odronu, onda je to – nekonzistentnost. Tema ženske otuđenosti od obitelji rezonira najjače u usporedbi s drugim elementima, i možda se tu trebalo baciti veći fokus.
Ipak, Spori odron dosta uspješno koketira s različitim žanrovima, stilski je zanimljiv, a način pisanja izuzetno je evokativan. Jedino je tematski knjiga neujednačena, i ostavlja par ideja nedovršenima. Sama priča prikaz je modernih dana u kojem ljudi prolaze kroz svoje živote poput duhova, usamljenih prikaza koje kopaju svoje nezadovoljstvo dublje u sebe. Ali poput fascinantno modelirane žabe u knjizi, nekakav bijeg ipak postoji, koliko god situacija bila očajna. Pa, ugrubo rečeno, možda nije sve tako jezovito.
Ili ježovito.
Ozren Borovac