Utorak je dan za grah. Bakin grah. Termin za ovo je isto u utorak. U točno deset sati. Mama je sve dogovorila. Uzela je jedan dan godišnjeg, a ja ću za školu dobiti ispričnicu.
Dogovor je da imam želučanu virozu.
Sjećam se kako sam prošle godine svaki utorak išla zubaru. Borio se tri tjedna da mi spasi zub. Rentgen je na kraju pokazao da je zub trul i da mora van. Ovo isto mora iz mene van. Ovo nije trulo. Živo je i raste. Ne odlazi. Ovo se ne može iščupati kliještima.
Od odlikašice sam postala trojkašica. Mora van! Kažu da je opasno ako ostane u meni i sa mnom. Zovemo ga crnilo. Najčešće samo kažemo ovo. Nikad ne koristimo riječ na slovo „d“.
Termin je dogovoren onaj dan kad sam popila malo više tableta. Pola bočice tableta rozih kao Pez bomboni.Tek toliko da malo duže spavam. Probudila sam se u bolnici. Lijepo sam se naspavala.
Dogovor je bio da imam gripu.
Brata su posebno drilali. Čak ni baka nije smjela znati. Ona je stara i nije dobro da se uzrujava. Toga i nije bilo u njezino vrijeme. Ona ni ne zna što je to. Nikad nije ni čula za to.
Danas je utorak. Dan za bakin grah i dan za ovo. Još pola sata i bit će deset sati.
–Ovo ne spominji nikome! Nikome!
Govori mi mama tihim imperativom iako smo same u stanu. Namješta kragnu na košulji i preciznim pokretom desne ruke stavlja tuš na oči. Otvaram ladicu s donjim rubljem. Oblačim bijele pamučne gaćice i najljepši grudnjak. Onda se sjetim; kod ovog doktora se ne skida. Njemu samo moram ispričati da sam tužna, da ne mogu spavati, da mi se znoje ruke i da mi srce jako lupa. Ne smijem ništa kriti; čak ni to da ponekad više ne želim disati. Kod mene je problem u glavi. Ne u mozgu. U glavi.
-Za ovo ne smije nitko znati. Jasno?
Govori mi još jednom na izlasku iz stana, ali ovaj put još tiše jer stojimo kraj ulaznih vrata. Mogao bi čuti netko od susjeda. Kaže mi i kako je to u mojoj dobi normalno i da se ne moram ničega sramiti. Ali zašto onda za ovo nitko ne smije znati?
Dok je dogovorala termin, čula sam da je rekla doktoru kako u našoj obitelji to nitko nije imao, a to je obično nasljedno.
Sjedamo u auto. Vozimo se kod doktora za ovo moje. Mama priča kako na povratku moramo navratiti u kemijsku čistionu. Misli ako ovo ne spominjemo da ovo manje postoji. Ili da uopće ne postoji. Ipak, ponekad ne može izdržati pa mi uvijek ponavlja isto.
-Znaš, i ja sam bila tak malo nesretna kad sam bila gimnazijalka kao ti… Ni to niš. Buš ti ok. Ok?
-Ok.
-I kad te netko pita „kako si“, uvijek odgovori da si dobro ili odlično. Ok?
-Ok.
I ne zaboravi smiješak. Ok?
-Ok.
S tatom i bratom uopće ne pričam o ovome.
Kad smo ušli u kliniku, u čekaoni nije bilo nikoga. Samo mama, ja i za pod pričvršćene stolice. I one su nijeme i zarobljene poput mene. Sestra zvonkim glasom proziva moje ime točno u deset sati.
-Doktoru reci sve. Ništa nemoj prešutiti!- bile su mamine zadnje upute prije mog ulaska u ordinaciju.
Kod doktora nisam bila dugo. Uopće me nije pitao pitanja s upitnim zamjenicama. Pustio me da pričam što želim i samo povremeno nešto zapisivao. Na izlasku smo dogovorili još jedan termin; u utorak u deset sati. To znači da ću opet morati imati želučanu virozu. Kad sam izlazila, mama je bila na vratima ordinacije. Samo sam čula kako je pitala doktora je li ovo izlječivo. Njegov odgovor nisam dobro čula. I bolje da nisam. Kad smo se vraćali kući, većinom je šutjela. Nismo navratile u kemijsku čistionu.
-Gdje ste vi dosad?- upitala nas je baka.
-Kod doktora. Ana je malo bolesna-odgovara mama.
– Grah je taman gotov…A što ti je, zlato bakino?
-Imam želučanu virozu.
-Ajoj. Ma bit će bolje… Nego…Kako se ti inače osjećaš? Kaži baki.
-Dobro. Odlično!
Ne zaboravljam smiješak.
-Pojedi tanjur graha i sve će biti dobro.
-Hoće, bako. Sve će biti dobro.