PJESME S OTOKA
Plodovi sjena padaju sa zidova,…
mjesečina bijeli kuću i vjetar s mora
unosi pepeo ohladnjela kratera.
U zagrljajima lijepih dječaka
spavaju obale,
tvoje se tijelo sjeća moga,
bilo mi je već odano,
kad su se lađe
odvojile od kopna a križevi
s našim smrtnim teretom
vršili službu jarbola.
Sada su prazna stratišta,
traže i ne nalaze nas
——————-
Kad uskrsneš,
kad uskrsnem,
neće biti kamena pred vratima,
ni barke na moru.
Jutra valjaju bačve
nedjeljim valovima ususret,
dolazimo na pomazanim
tabanima do žala, peremog
rožđe i gazimo
u vino žetvu,
izjutra na žalu.
Kad uskrsneš,
kad uskrsnem,
visjet će krvnik na vratima,
potonut će čekić u more.
——————-
Do slavlja ipak jednom mora doći!
Sveti Antune, ti koji si trpio,
Sveti Leonarde, ti koji si trpio,
Sveti Vide, ti koji si trpio.
Mjesta za naše molitve, mjesta moliteljima,
mjesta za glazbu i radosti!
Naučili smo na jednostavnost,
pjevamo u zboru cvrčaka,
jedemo i pijemo,
mršave mačke
vuku nam se oko stola
do početka večernj mise,
držim te za ruku
očima
a mirno odvažno srce
žrtvuje ti svoje želje.
Med i orahe djeci,
pune mreže ribarima,
plodnost vrtovima,
mjesec vulkanu, mjesec vulkanu!
Naše iskre prelazile su granice,
rakete su noću opisivale
krug, na tamnim splavima
udaljuje se procesija i
prasvijetu ustupa vrijeme,
šuljajućim gušterima,
raskalašenoj biljci,
grozničavoj ribi,
orgijama vjetra i slasti
brijega, kud pobožna
bludi zvijezda, u grudi mu
udara i raspršuje se.
Sad budit postojani, budalasti sveci,
recite kopnu, nek’ ne miruju krateri!
Sveti Roko, ti koji si trpio,
o, ti koji si trpio, sveti Franjo.
Kad netko odlazi, šešir sa školjkama
što ih je ljetom sakupljao
mora baciti u more
i otputovati vijorne kose,
stol što ga je prostro svojoj ljubavi
mora srušiti u more,
mora ostatak vina,
ostao u čaši, proliti u more,
morskim ribama dati svoj kruh
i kap krvi pomiješati u more,
svoj nož dobro zariti u valove,
potopiti svoju cipelu,
srce, sidro i križ,
i otputovati vijornih kosa!
Onda će se vratiti.
Kada?
Ne pitaj.
——————-
Vatra je pod zemljom,
to je čisti plam.
Vatra je pod zemljom,
i tekući kam.
Rijeka je pod zemljom,
ona teče nam.
Rijeka je pod zemljom,
kosti pali nam.
Dolazi velika vatra,
rijeka zemlju plavi.
Mi ćemo svjedočit.
Prevela: Truda Stamać
Ingeborg Bachmann austrijska je pjesnikinja, esejistica, pripovjedačica. Živjela je ekstatično, pisala angažirano. Umrla je u požaru, u Rimu 1973. godine. Objavila je dvije zbirke pjesama “Oročeno vrijeme”, 1953. i “Dozivanje Velikog medvjeda” 1957. i roman “Malina” 1971. godine. Nakladnička kuća Meandar Meandarmedia objavila je izbor iz poezije Ingeborg Bachamnn u prijevodu Trude Stamać pod nazivom “U oluji ruža” 2014. godine i na taj način nam približila pjesništvo ove velike književnice.