Razgovarali smo s Enverom Krivcem, multimedijalnim umjetnikom i multivoditeljem CeKaPe-ovih radionica proze, kratke priče za mlade i stripa u Rijeci. Pročitajte što Enver misli o egu, pisanju, stripu i pisanju u dvorcu.
U tijeku su upisi u besplatnu radionicu pisanja kratke priče za maturante i studente s Enverom, javite se na info@cekape.com. Upisi traju dok ne popunimo sva mjesta!
U najavi za radionicu proze u riječkom CeKaPe-u govoriš da ćete polaznici i ti na kraju radionice otključati ego i pustiti ga iz podruma? Ne bi li pisci baš trebali svoj ego poslati u podrum?
Ego je kompleksni pojam koji nema isključivo negativne konotacije. Ego nas drži na životu, pomaže nam preživjeti, no ako mu vjerujemo previše, pogotovo kad nam govori o prošlosti i budućnosti, kad divlja i vjeruje sam sebi, onda ne samo da odmaže već sabotira. Da bi se ego (za potrebe ove konverzacije ‘ego’ je narodni izraz za ponos i predrasude i razne druge zombije) poslao u podrum u smislu da ga zatomimo i time postanemo kvalitetniji autori, potrebno se prvo suočiti s njim, sa svim onim što se percipira kao loše i ometajuće u protočnosti procesa, sa svim onim što skače iz podruma svaki put kad sjednemo pisati. Osvijestiti to. Autentičnost u izričaju sebe i ideja pati s podrumom punim demona koji stavljaju štap među žbice bicikla života. Ako skužimo što se to u nama buni kad nam se ne da sjediti i pisati, učiti, kad smo malodušni, kad se ne želimo otvoriti prema novome, priznati greške, svoje pisanje učiniti boljim – banalno, moći ćemo na tome i raditi. Mada, obećanje tog cilja u najavi radionice je i naivno velikodušno jer to je jedan od najtežih zadataka. Praktički, to je rad na sebi. I ne čini se unutar trideset školskih sati, već cijeli život. Ali, mislimo na isto – pokušaj (barem) prelaska preko nekih svojih mana i osvješćivanje slijepih točaka u svrhu poboljšanja kreativnog procesa. Doduše, to nas može odvesti i do spoznaje da želimo pisati, općenito stvarati iz potpuno krivih razloga, što većinu zaustavlja u tračnicama. Ali i to je bolje nego ganjati nešto cijeli život iz lažnih pobuda.
Misliš li da se pisanje može naučiti?
Jednostavan odgovor: naravno. Postoje programi, radionice, tečaji, smjerovi, fakulteti, divni strani i hrvatski umni radnici koji će od vas, ako ste voljni, napraviti majstore eseja, marketinškog teksta, scenarija, zapleta i jakih likova. To je dokazano i to funkcionira. Nejednostavan odgovor: poduka vještinama potrebnim za razne forme i stilove daje znanje, no, na što primijeniti to znanje? Odnosno, sad kad znam strukturu i sve o likovima i nadprosječno sam vješta ili vješt u svim detaljima tog procesa, o čemu ću pisati i što će taj tekst učiniti zaista mojim, prepoznatljivim, jedinstvenim pogledom na svijet? Čak ne mora biti društveno neophodan, ali važno je da je autentičan. To se ne može naučiti svakog, u stilu tvorničke trake. Isto tako, vrijedi da se čovjeka ne može naučiti biti zanimljivim, kolikogod to bila subjektivna kategorija. Izuzetne autorice i autori se ne proizvode u školama. Škole su, općenito, vrlo površna stvar, ako ne postoji istinska znatiželja i neugasiva vatra strasti za znanjem, za novim, za stvaranjem sa strane recipijenta. Postoji i pitanje ispravnosti jednog postavljenog/nametnutog kurikuluma u smislu ono što je vrijedilo za Krležu, kolikogod je Miroslav bio nadprosječan umjetnik svjetskih razmjera, ne mora vrijediti za vas. Niti najmanje. Ali stvarnost je kombinacija ta dva odgovora. Ukratko, oni koji žele učiti i pisanje učiniti neporecivim djelom svakodnevnog života, oni mogu naučiti. Uostalom, kao i s većinom stvari u životu. Radionice su vrlo korisne prije svega jer okupljaju ljude, daju im mogućnost razgovora, diskusije, analize, daju im podršku (što je u današnjem svijetu ravno zlatu), oslobađanje od strahova, nove poglede na stare stvari i nove, disciplinu i otvaranje prema svijetu, prema umjetnosti općenito. Ostalo se sve može pročitati u knjizi bez odlazaka na ikakve radionice.
Koja su tvoja iskustva s dosadašnjim polaznicima i polaznicama radionica pisanja?
Iskustva su vrlo pozitivna. To su uvijek, do sad, bili divni susreti. Svaka polaznica, svaki polaznik je svijet za sebe. Ti ljudi donesu sa sobom na radionice svoje živote i blebnu ih na stol jer pisanje je takva rabota. Kreativno pisanje, ali mislim i pisanje općenito, je nešto što pripada psihologiji isto koliko i umjetnosti. Ljudi opuste inhibicije, otvore se, zbliže se i ako se dogodi da grupa zaista i postane grupa, a to se događa, iskustvo je punije, ljudskije. Također, svjedočio sam transformacijama kvalitete pisanja dovoljno puta da i dalje vjerujem u mogućnost učenja pisanja, da kratko nadopunim odgovor na pitanje prije. Kad vidiš kako ljudi rastu, to može biti samo pozitivno iskustvo.
Kako je bilo raditi u sedmodnevnoj Ljetnoj školi u dvorcu Stara Sušica?
Isti odgovor imam na ovo pitanje kao i na prethodno. No, ovaj put s dodatkom goranskog ljetnog zraka i frankopansko-dječjesocijalističke verzije Hogwartsa. Predobro. Puno se radilo i na kraju se pregorilo, ali su nagrade za to više nego vrijedne. Ja sam inače ljeti više u rodnom kraju pa mi je Sušica bila sjajno finale ljeta, zadnji hura u prirodi prije povratka u betonjaru. Plus, mi klinci iz GK nismo nikad išli na zimske praznike u dvorac, to je bilo odmaralište za klince iz gradova pa mi je ovo bilo prvi put da bivam tamo. Iako ću zvučati marketinški, fakat je istina: Atmosfera dvorca u kombinaciji s okolišem je odlična za takvu vrstu rada. Da se raditi, ali nema one gradske nevidljive preše. Sjajno. Šuma liječi, ako ste za.
Je li strip podcijenjena umjetnost?
Lako je reći da, ali onda govorimo o zastupljenosti u glavnim medijskim strujama i govorimo o ekonomiji. Ali onda ne govorimo samo više o stripu već o mnogim drugim područjima. Mislim da podcijenjen nije jer ima svoju publiku (ona je mala kao što je generalno mala i populacija koja čita ili populacija koja se zanima za išta zaista vrijedno), jer se o stripu piše, govori, razumije ga se, cijeni ga se i tretira ga se kao umjetnost. Priče o stripu kao o nečem alternativnom, neozbiljnom, izvan sustava, manje vrijednom, odaberite sami, su zastarjele prije najmanje pola stoljeća. Ali je razgovor o tome zašto ga nema još više i zašto sve to nije prisutnije u javnom diskursu, a pogotovo na tržištu je uvijek zanimljiviji jer to je razgovor o mnogočemu. U ovoj zemlji strip nije na javnoj razini na kojoj bi mi htjeli ili koju zaslužuje ili koju ima u nekim drugim zemljama i to zbog niza razloga od kojih su oni ekonomski još i najmanja briga. Da bi društvo cijenilo umjetnost, mora biti razvijeno. Hrvatska je, trenutno i većinom, u srednjem vijeku. Što je super jer znamo da nakon toga ide renesansa pa imamo razloga za optimizam. S druge strane, globalno, strip nikad nije više bio dio mainstreama nego što je danas. Da, to se ne odnosi na Hrvatsku direktno, ali indirektno da jer i mi smo dio svega toga preko američke filmske dominacije. Ono što je nekad bio vestern i drugi žanrovski blockbusteri nedavnih slavnih box officea desetljeća, danas su isključivo filmovi koji za izvor imaju strip. No, i o tome što to radi za strip, a i za film, se da razgovarati. Mada, ja sam fan i dalje. A i da se jedan klinac iz pune dvorane u kojoj se prikazuje aktualni film povezan sa stripom navuče na grafičke novele, posao je koristan i posao je dobar.
Tko su Ž+K! iz tvog strip-albuma?
Dva lika koje sam smislio krajem devedesetih. Živko Son-of-a-Gun i Kazimir Da Butcha. Živko je student u ranim dvadesetim, ujedno i telekomunikacijski stručnjak. Kazimir je također student, ima osamnaest godina i mesar je po struci. Živko je pristojan, snishodljiv i otvoreno romantičan, a Kazimir je prostak, agresivac i skriveno romantičan. Nekad sam volio govoriti da su to dvije strane moje osobnosti, svjetlo i tama, kako to već ide, ali danas više ne vjerujem u to jer znam da to nije tako jednostavno. Strip prati kratke epizode iz njihovog života, kao i galeriju redovnih sporednih likova. Sve to je rezultat mog ondašnjeg anarhičnog pristupa stripu (koji se ni do danas nije značajnije promijenio), underground estetike, wc-humora i nedokučivih postmodernističkih onanija. Iskreno preporučam.
Producirao si „Albumče“, književno-glazbeni album Tee Tulić. Što je književno-glazbeni album?
Ideja je bila napraviti album gdje je glazba, u tradicionalnom smislu, podloga književnom tekstu, ali ujedno i ravnopravan dio jednadžbe. S razumnim, odmjerenim odstupanjima od te ravnopravnosti, naravno. Ništa novo, zaista, albumi na kojima glazba i izgovorena riječ rade zajedno imaju bogatu povijest. Kerouac, Nordine, Scott-Heron, Anderson, Waits, Rollins, brojni komičari, brojni dječji albumi… Prije nekoliko godina oduševio me, na primjer, album ‘Sleeping Tapes’ glumca Jeffa Bridgesa koji je odličan primjer za takvo što. Za kulturu u kojoj živimo to je više rijetko nego novo, mada ex-Yu i hrvatska diskografija ima takvih izdanja, također. Tko ne zna za ‘Ne daj se, Ines’?
Da možeš birati, tko bi htio da bude voditelj radionice pisanja na koju bi se bez razmišljanja prijavio?
U fantaziji David Foster Wallace, u stvarnom svijetu volio bi ići kod Željke na poeziju.