Umjesto da napokon posložim svoj život
ja iz noći u noć gledam mečeve Muhameda Alija...
i Joea Fraziera, i Georgea Foremana, i Sonnyja Listona.
Petnaest rundi u New Yorku
osam rundi u Kinšasi
četrnaest rundi u Manili.
Mržnja do kraja života
ali uvijek jedan uz drugoga
u svakoj rečenici,
i sad kad je jedan od njih mrtav,
Ali i Frazier.
Udarci zbog kojih prestaju raditi
svi unutarnji organi
samo su manji dio velike životne priče
koja se u veoma nategnutom luku
noćas spaja s mojom.
Čudim se kako sam ih pronašao nakon tolikih godina
sad kad se i sam borim.
Taj se dječak ustajao po noći da bi ih
gledao, zajedno s milijunima drugih,
kako se bore u džungli. Ali i Foreman.
Imao sam tada 7 godina, i naravno da se ničega
iz te bitke ne sjećam, osim svog oca,
uzbudjenja dok me budi u tri ujutro
osjećaja da smo u nečemu zajedno,
njegovih stisnutih zubiju i glave
koja se njiše lijevo desno
u pokušaju da izbjegne krošee
koji dolijeću sa svih strana.
I sada je noć, četiri sata,
i ja gledam ono isto što sam
i tada gledao.
Ali, rekao sam već, tada sam vidio nešto drugo.
I tada sam bio netko drugi.
Što je zajedničko toj dvojici?
Prvi i ne zna za drugog, ne može ga ni zamisliti,
a drugi se samo nejasno sjeća prvog.
Prvi je bio sretan što ga je otac pozvao k sebi
a drugi je vidio očevu smrt
i sad se sprema da zada smrt
jednom životu,
ubije jednog od onih koji su mu prethodili.
Drago Glamuzina (1967., Vrgorac), pjesnik, urednik, novinar, pisac. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost i filozofiju. Na književnoj sceni javio se 2001. godine pjesničkom zbirkom "Mesari" pisanoj u maniri stvarnosne proze za koju je primio Kirinovu nagradu i nagradu Vladimir Nazor . 2009. godine objavio zbirku "Je li to sve", a ove godine objavljena mu je knjiga pjesama "Everest". Nagradu T-portala dobio za roman "Tri".
