S Davorom Mandićem, voditeljem radionice kratke priče u CeKaPe-u Rijeka i na ovogodišnjoj Ljetnoj školi pisanja u Staroj Sušici razgovarali smo o iskustvu vođenja radionice, idealnim polaznicima, ali i voditeljima i očekivanjima od Ljetne škole!
U 2018. postao si voditelj radionica pisanja! Kakva su tvoja iskustva s prvom grupom polaznika, što ti se svidjelo u ovoj vrsti neformalne edukacije?
Sve mi se svidjelo! Ni sam nisam vjerovao da ću se toliko „nakačiti“ na tu formu poučavanja. Dapače, bio sam i malo skeptičan, poljuljanog uvjerenja u kriterije koje sam nametnuo pripremajući se za radionicu, ali sve se to raspršilo već na drugom satu, kad smo analizirali tekstove polaznika koji ih reprezentiraju. Neki nisu imali ništa za pokazati pa su napisali nove, baš za tu priliku, i to su sve redom bili vrlo suvisli književni pokušaji. Do kraja radionice prošli smo ključne elemente dobre kratke priče, ali i svakog književnog teksta, te su na koncu polaznici, a i njihovi bližnji, prijatelji i rodbina koji su došli na završno čitanje, mogli svjedočiti silnom napretku. Bilo je to fenomenalno iskustvo.
Ali da ne ispadne da je tu bila riječ samo o jednosmjernoj komunikaciji, ja sam i kao pisac iznimno profitirao od ove radionice, jer radi se o tome da smo svi skupa proveli zajedno 30 školskih sati, i tri bonusna, kao i niz neformalnih druženja koja su uslijedila, u promišljanju književnosti, teorijskom i praktičnom. Bez obzira na to što sam ja imao nešto više iskustva s pisanjem i objavljivanjem od njih, mi smo u tim razgovorima bili kolege pisci. A to te nahrani u svakom smislu.
Prethodnih si godina Ljetnu školu pisanja posjećivao kao gost i sudionik tribina. Što ti se najviše svidjelo?
Definitivno ta atmosfera – ti polaznici i voditelji, svi fokusirani na jedno: osvajanje novih prostora imaginacije. Naći danas sugovornike, da ne kažem suputnike, na putu književnog oblikovanja teksta nije lako; sva ta neformalna druženja kolega pisaca niti su redovita niti su najčešće svrsishodna. Što je i normalno, pa nećeš strukturirati neformalno druženje. I koliko god i to bilo oplemenjujuće, ovakav jedan organizirani vid književnog druženja nemjerljivo je poticajniji u kreativnom smislu za sve koji u tome sudjeluju, bili oni polaznici ili voditelji.
Tko bi bio tvoj idealan polaznik/ca radionice?
Pametna, pismena, jezično kreativna i inventivna osoba otvorena za dijalog o pisanju, koja razumije da je talent samo djelomice važan za izniman tekst, a da je ono što ga čini iznimnim u najvećoj mjeri plod ozbiljnog rada i promišljanja. Netko tko razumije da je za pisanje potreban alat koji nam je lako dostupan, kojim svakodnevno komuniciramo, no čija organizacija u književnom tekstu ovisi o mnogo faktora, koje sve, ili barem većinu, treba osvijestiti. Radionice u tome mogu puno pomoći, ako su dobro i suvislo osmišljene.
A tko voditelj/ica? Od koga bi volio učiti na radionici?
Alice Munro. Želio bih dekonstruirati njenu sposobnost sažimanja i suverenu poziciju njenih pripovjedača, koji tako nevjerojatno dobro balansiraju između pokazivanja i govorenja, što u konačnici dovodi do tekstova, priča, koje su u biti sve odreda mali romani. Malo je pisaca koji su u stanju tako kompleksne karaktere, psihološki fenomenalno iznijansirane smjestiti na tako malo prostora. Imao bih za gospođu Alice milijun pitanja i sva bih joj ih postavio, pa makar radionica nikad ne završila.
42 školska sata, 7 dana Ljetne škole – koliko se može naučiti na na ovako ubrzanoj, intenzivnoj radionici?
S obzirom na to da je: a) još i više sati nego na semestralnim radionicama i b) još i više druženja između sati radionice, što sve vodi k intenzivnom sedmodnevnom življenju književnosti, vjerujem, jako puno se može naučiti.