Da se pisati mora, to se znalo od ranije, ali da se pisati mora udaljen od svakodnevnih okupacija, briga i dnevnih problema, postalo je jasno tek u šumi.
Kada smo odlučili pokrenuti ljetnu školu pisanja, kada smo pronašli mjesto, prelijepi dvorac Stara Sušica i učinili sve da provedemo sedam dana u izolaciji goranske šume, posvećeni pisanju, nije se odmah činilo koliko će posebno biti to iskustvo. Valja reći da je sedam dana škole pisanja u šumi Gorskog kotara iskustvo kojem se ne može naći paralela u ostalim životnim aktivnostima ili situacijama. Šaka ljudi izgubljena na rubu civilizacije, a pronađena u tom ambijentu, okruženi samo golemim smrekama ili jelama i jednim bajkovitim dvorcem, svi zajedno umotani u neku mistiku šume, književnog stvaralaštva i očekivanja medvjeda – iskustvo je koje mijenja.
Tako se u zadnjem tjednu kolovoza 2011. grupa ljubitelja književnog stvaranja skupila u dvorcu Stara Sušica i, oslobođena lanaca svakodnevice, sedam dana živjela, učila i stvarala u izuzetno kreativnoj i poticajnoj atmosferi.
Ova atmosfera i duh ukoričeni su u zborniku radova Sušičke kronike, izdanim u kasnu jesen 2011.
Priči ovdje nije kraj, ljetna je škola nakon samo jedne sezone postala toliko utkana u CeKaPe da se cijelu godinu polako kuha i priprema nova šumska avantura kodnog imena: CeKaPeova ljetna škola pisanja u Staroj Sušici 2012.
– Kako ti je bilo? – pitaš me.
– Dobro – odgovaram.
I pregrizem jezik i barem petnaest pridjeva. Sjetna sam, a postat ću i tužna kad ugledam tvoje oči što ne razumiju. Pogled mi odvlači tvoj prozor, maše mi šuma. Ja joj uzvraćam i već sam tamo. Lutam bajkovitim dvorcem, sjedim na tvrdoj, drvenoj klupi i spavam u malom krevetu za djecu ili patuljke. Kroz šumu dopiru priče i glasan smijeh.
– Hej, što ti je? Pričaj mi, koliko vas je bilo?
-Taman. Imam par dobrih priča. I puno novih prijatelja.
Jasno čujem priče. Čujem i onu o starom zvonaru, kad su mi oči zasuzile. Stavljam sunčane naočale kao da to i sad skrivam pa kažem:
– Stvarno je bilo lijepo. Pili smo liker od domaćih borovnica, a neki su vidjeli i medvjeda. To je sve što ću ti reći. Ne razumiješ, ja sada gledam svijet kroz kratku priču. I ružičasto je.
Maja Kurtović, Sušičke kronike 2011.
