Objavljuljemo književne kritike naših polaznica i polaznika radionice s Jagnom Pogačnik. Nada Vuković pisala je o knjizi Rose Montero, “Luđakinja u nama” (Disput 2014, sa španjolskog preveo Matija Janeš).
Ispripovijedano s velikim entuzijazmom i šarmom, djelo španjolske novinarke i književnice Rose Montero, žanrovski je hibrid na razmeđi romana, (auto)biografije i knjige eseja o pisanju kao zanimanju. Autorica je za knjigu nagrađena nagradom španjolskog književnog časopisa Que Leer i talijanskom nagradom Grinzane Cavour. U Hrvatskoj, Luđakinja u nama objavljena je 2014. godine u biblioteci Na tragu klasika izdavačke kuće Disput, u prijevodu Matije Janeša.
Prvotno zamišljena kao neka vrsta ogleda o književnosti, o pripovijedanju i o zanimanju romanopisca, potraga za (ne)dostižnom slobodom i rečenica Terezije Akvilske „La loca de la casa“, kao motivacijsko idejna okosnica u naslovu, povele su autoricu blistavim i mračnim hodnicima u kojima počinju kreativni procesi i Monterina književna kuhinja bogato začinjena duhovitim crticama iz autoričina i iz života poznatih i velikih pisaca (a njezinih literarnih uzora: Tolstoja, Calvina, Goethea, Capotea, Kiplinga i brojnih drugih) u smjeru u kojem je nemoguće odijeliti fikciju i zbilju, maštu i ludost. Čitava kultura i nije ništa drugo doli sloj za slojem navoda o navodima, riječi koje se sudaraju u vremenu i prostoru proizvodeći iskre, kaže Montero. Autorica dalje progovara o taštini i o daimonima pisaca, promišlja odnos uspjeha i neuspjeha u književnosti, sintagmu ženske književnosti te potrebu pisaca za priznanjem publike i kritike.
U prvih nekoliko poglavlja, od ukupno devetnaest koliko ih sadrži knjiga, a koji su jednostavno naslovljeni brojkama, Montero piše svojevrsni Manifest pisanju.
Tvrdeći kako je pisanje oblik najčišćeg, najslobodnijeg i najdosljednijeg mogućeg mišljenja, autorica iznosi svoja osobna iskustva potanko opisujući spletove okolnosti koje je iznova potiču da čita i piše (počevši od trenutka kada se kao petogodišnja djevojčica zamislila nad smrću autora Sebičnog diva, preko putovanja koje se u jednom trenutku pretvorilo u katastrofu, do susreta u banci ili u nekom opskurnom baru u Sevilli i dalje) nižući naoko banalne događaje. Istovremeno, u post scriptumu se ograđuje od točnosti istih: Piše se da bi se učilo, spoznavalo, i na taj put spoznaje ne kreće se s gotovim odgovorima. Nadaren romanopisac (jer roman najbolje prianja uz razlomljene dijelove života i oponaša ih) otiskuje se na pučine kolektivne podsvijesti iz koje na svjetlo dana izvlači slike kako bismo svi malo bolje shvatili mračnu tajnu vlastita života. Spasiti sebe znači: Ostvariti sretan suživot s mahnitom luđakinjom u nama, (pritom misli na maštu) čuti njene glasove, ne bojati se posjetiti sve njezine svjetove. U tom kontekstu, zadaće romanopisca brojne su. Neke od svakako najvažnijih bile bi: puno čitati, izmisliti druge živote, proživjeti ih, zaliječiti neopisive i nesnosne tišine djetinjstva, pobijediti smrt, dohvatiti nirvanu, a istovremeno, u jednom dijelu sebe zauvijek ostati dijete i nikad se ne zadovoljiti s onim što znaš.
Potreba da se izađe iz sebe i tako pristupi svjetovima do kojih je nekad teško ili čak nemoguće doprijeti, mnoštvo mogućnosti da se događaj ili ideja pretoče u narativni materijal, a da pritom ne slijede jedinstvenu pripovjednu nit i linearnu organizaciju, navode svakog ozbiljnijeg potrošača književnosti na zaključak kako su Monterine tvrdnje pisane promišljeno i zrelo (u jednom dahu) te ostaje zadivljen bogatstvom i lucidnošću ovakvog palimsesta. Svaki čovjek mnoštvo je u jednom, ideje prizivaju nove ideje, a imaginarni nagovještaji naslanjaju se na već izgovoreno, tvrdi Montero. Autorica navikla životna sjećanja sređivati prebrojavajući momke i knjige, pisanje romana uspoređuje sa zaljubljivanjem: Pri pisanju romana proživljavaš stanje slatkog otuđenja jer, kao i zaljubljena osoba, dušu si predao drugome i ona je sada negdje drugdje. Dok voliš ti si vječan, dok izmišljaš priče i ti si besmrtan.
Koristeći zbilju kao materijal za tvorbu fikcije, Rosa Montero zaigrano nas poučava kako je mašta izvrstan način da se približimo svijetu koji nas okružuje, ako ni zbog čega drugog onda zbog njegovog boljeg razumijevanja. Takvim pristupom angažira ne samo potencijalne čitatelje svojih djela (kod nas su još prevedeni njezin roman Lijep i mračan te zbirka kratkih priča Ljubavnici i neprijatelji) već i potencijalne, buduće pisce.
Nada Vuković