Rampa se diže naglo, udara i radi udubinu u sjajnom žlijebu na krovu kućice s kojeg se vijori zastava. Golub kljuca kockicu izblijedjele čokolade pored stepenica na kojima mladić žica kunu, dvije. Pokretna vrata se otvaraju. Čekaonica je puna ljudi. Višeglasje poremećene frekvencije proziva ljude koji se dižu sa stolica i prilaze šalteru. Djevojka kojoj je nešto upalo u oko, gospodin sa stršljenom u grlu. Govore mu da će morati bušiti grlo kako bi stavili cjevčicu iz koje će stršljen izaći ukoliko pronađe put. Hrapavim, treperavim glasom pita kada mora doći na kontrolu. Stršljen maše krilima. Prekida vibracije iz glasnica do usne šupljine. Sestra glasno i nervozno objašnjava sivkastom gospodinu kako je na krivom odjelu. Dječak s rukom u gipsu pored aparata čeka svoj sok s mjehurićima.
Sestra je velika žena. Hoda polako jedva dižući stopala od poda. Pored svakih vrata pomislim da smo stigli no ipak nastavljamo dalje dugim hodnikom. Na zidovima vise apstraktne slike pacijenata psihijatarske bolnice na Rabu. Svijetlo je tiho i prigušeno. Stižemo do sobe. Po dva kreveta nalaze se sa svake strane. Iznad svakog nalazi se drška trokutastog oblika nalik držačima u tramvaju a sa strane, zataknuti o željeznu ogradu, nalaze se aparati za podešavanje madraca na željenu visinu i nagib.
Visina? Težina? Alergije? Tablete. Alkohol. Koliko je prošlo od zadnjeg spontanog samozapaljenja? Cigarete smanjiti prije anestezije i operacije.
Pacijent s desne strane jede koštice i baca ljuske pored noćnog ormarića. Nakon nebrojenih mikrobioloških pregleda još je nepoznato ime i porijeklo bakterije koja mu nagriza koščice zglobova i pretvara ih u kašu. Nakon trideset godina prvi put je završio u bolnici i to nakon što ga je ubola osa. Gleda domaću sapunicu na malenom tv prijemniku.
Zašto? Zašto si pobjegla? Zašto si mi oduzela dijete? Ti si jamačno šenula s uma!
Starac blagog crtovlja lica, u krevetu do prozora nosi sunčane naočale dok spava jer mu svijetla smetaju. Izgleda kao bijeli Ray Charles iako se smije rjeđe od njega. Sestre ga obožavaju. Koriste svaku priliku da ga taknu i kažu nešto smiješno. Tepaju mu. Deda, jeste dobro? Jeste jeli? Jel bilo dobro? Plavokosa sestra u plavoj kuti, koja jedva prikriva bujne grudi donijela mu je još jedan jogurt iako ga nije tražio a mlađa praktikantica hranila ga je juhom iako to može i sam. Kasnije sam saznao da se radi o legendarnom sportskom novinaru, obožavatelju zagrebačkih plavih i pogubljenog šansonjera Andrije Konca.
Kad opet svane proljeće…bila je varka, od prvog časa već…ne pitaj dal sam tvoj…
Dva policajca ušla su u sobu tražeći gospodina Burića. Starac je podigao drhtavu ruku i predstavio se kroz suhi kašalj. Pitaju ga na koje svjetlo je prošao cestu kod Branimirca. Odgovara da se ne sjeća, bila je noć. Ovo mu je drugi put u mjesec dana. Jauče u snu. Pitam se, što žele demoni od tog, preko dana, mirnog čovjeka.
…
Medicinski tehničar otpušta kočnice s kotača moga kreveta. Polako me gura niz hodnik. Stižemo do sale. Dižu me i premještaju na drugi krevet. Svjetlo na sredini sobe je jarko. Dva kirurga navlače rukavice a jedan sapuna ruke. Sestra gura glasna kolica s kirurškim priborom.
Ime? Visina? Težina? Godište? Aha! Černobil generacija, isto kao i moj sin.
Sestra mi lijepi ekg elektrode. Druga daje injekciju u rame, približava masku licu. Kaže da je to samo kisik. Međusobno komentiraju dlake na prsima. Smiješe se. Ponovo pita za godište. Rekli ste osamdeset i prvo? Mislim da se radi o trik pitanju. Da znaju procijeniti jeli anestezija počela djelovati. Osmadeset i šesti, ponavljam sa sigurnošću. Smiješim se. Svijetlo je predivno.