Amigo
„Reci Maco.“
Zvonimir Magdić Amigo tepa svojoj supruzi dok mu ona sjedi pored uzglavlja bolesničkog kreveta na KBC Rebro.
Posljednji romantik hrvatskog sportskog novinarstva. Ono što je Andrija Konc za šlagere, Amigo je za sportsko novinarstvo. Komentator Zagreba. Stilist. Diplomirani pravnik od djetinjstva zaražen nogometnom groznicom koja ga nije napustila. Nogomet i pisanje.
Sportski Zagreb
Svi koji znaju nešto o nečemu, žive vrata do vrata. Grad od sto pedeset tisuća stanovnika krcat je talentima. Dvadeset tisuća ljudi pohodi motociklističke utrke, veslanje i nogometne utakmice. Zagreb broji pet atletskih klubova. Zajedno s prijateljima kupuje talijanske novine, hvata eksperimentalne radio prijenose i upija poteze. Učite jezik koji nitko ne uči. Danas je kineski, tada je to bio španjolski. Uz dva rječnika Ise Velikanovića svladao je jezik samostalno. Dopisivanjem sa španjolskim novinarima otkriva više o stilu igre koji je pod utjecajem južnoameričkog nogometa. Uspoređuje ih s domaćim i prenosi na papir i sitni pijesak igrališta na sjemeništu. Dribling, tehniciranje, stil. Dvadeset tunela po utakmici. Nadimak Amigo sam se nametnuo kao i njegov vlasnik.
Mala su igrališta najbolja, gdje vidiš svog čovjeka kako diše, gledaš ga u potez i uživaš u igri. Rezultat se brojao u potezima, igrao se najbolji nogomet. Danas se gledatelj vraća prazan s utakmice, lišen ljepote poteza i zdravog nadigravanja. Moramo biti djeca na terenu kao i u životu. Ako to nismo, što smo zapravo? Raznorazni mudraci taktiziraju, izmišljaju nogomet pobjede i rezultata, no krajnji, rezultat zadovoljstva viđenim, najčešće izostane. Nekada sam provodio vrijeme na treninzima, znao svakog klinca od pet godina s loptom, dok se danas to ne dopušta a razgovori sa zvjezdicama našeg nogometa, znanstvena su fantastika. Prvog čovjeka s ovih prostora koji je sjedio na večeri s Peleom danas ne fermaju polu talenti. Previše je ljudi iz industrije osobnih interesa koji nemaju veze sa sportom.
Dvadeset tisuća ljudi na motociklističkim trkama, na veslanju, pet atletskih klubova.
Avioni
Nebo nad Zagrebom gori. Drugi svjetski rat, jedini je rat kojeg priznaje. Kada je pilot bio pilot i padao zajedno s avionom. Obrušavaju se Sturzkamfflugzeug Štuke. Na stotine njih. Okomito i precizno bombardiranje uz zvuke sirena. U vrijeme zračnih borbi, nogomet se igrao od jutra do mraka. Zračni sagovi, crni četvero-motorci.
Zemlja se trese od huka. Fašnik 1944. godine. Osamnaest letećih tvrđava krstari nebom od istoka do zapada. Jedan Spitfire je srušen. Pao je u Jarunsko jezero. Četrnaestogodišnji Amigo skače u vodu, nebi li uhvatio rekvizit. Pilota dominikanskog podrijetla, opečene kože, djeca zovu crnac. Za djecu nema ljepšeg doživljaja od rata. Moraš imati sreće da budeš dio takvog djetinjstva. Od susjeda dobio je šamar zbog znatiželje ali je upecao željezni komad krila.
Put na utakmicu. Turbomlazni foker na dva motora oblijeće Rimsko nebo. Radi krugove, prilazi pomoćnom sletištu te se ponovo diže u zrak. Opet ništa. Stajni trap aviona nije izašao. Moramo sletjeti na trbuh. Prisilno slijetanje. Sagni glavu, stisni se i baci sve željezo. Nervozno smijuljenje i prihvaćanje sudbine. Tupi udarac. Svjetla vatrogasnih kola, hitne pomoći i policije udaraju kroz napuknuto prozorsko staklo. Na sreću, nema ozlijeđenih. Perugia slavi protiv zagrebačkog Dinama rezultatom jedan nula. Amigo slavi život uz mortadele i demižone vina.