Aida Bagić: Ručak

Aida Bagić: Ručak

Aida Bagić: Ručak

U dugim je rukavima, kao uvijek. Kako ti nije vruće, govori majka. Otac uzima još jedan tanjur graha, halapljivo grabi zalogaj, juha mu se cijedi niz bradu. Pazi malo, govori majka, ti kao da si iz gladi ispao. Rekao bi čovjek da ništa danima nisi okusio. I krene nabrajati što je sve otac pojeo od jutros, fritaju od čak četiri jaja, s pancetom i snopićem svježe ubranih šparoga. Divljih, naglašava majka, to su one tanke, objašnjava i njoj. Ajde, jedi zlato, govori joj majka. Vruće je, kaže ona i nastavlja kružiti žlicom po tanjuru. Kao male brodice, jezerom od graha plove bijele lupine. Ti si naša princeza na zrnu graška, sjeća se kako su joj tepali kad je bila mala, jedan rizi za mamu, drugi bizi za tatu, pa sad jedan rizi-bizi, zrno graška i zrno riže, za nas oboje. Tako su je hranili, njih dvoje zajedno, prije nego što je pošla u školu. Možda i neko vrijeme nakon što je krenula u školu. Jedi zlato, ponavlja majka, vidiš da si kost i koža.

Zausti da kaže. Majka upravo dodaje malo jabučnog octa u svoj tanjur. Odlično je to, govori, negdje sam pročitala da je jabučni ocat jako dobar za zdravlje, za smršavit, za želudac, za sve je dobar. Otac uzima šnitu kruha, trga komadić, stavlja ga u usta, pa žlicu graha, pa jedan kiseli krastavac, mljacka, napuhuje lijevi obraz, pa desni, majka mu dodaje salvetu, daj pazi kako jedeš, on obriše usta i nastavlja trpati hranu u sebe. Iz gladi ispao, ponavlja ona u sebi. Mora da u njegovom kraju ima kletva, dabogda u glad upao. Ne govori ništa. Nisu ni primijetili da je htjela nešto kazati. Zaokupljeni su sami sobom i hranjenjem. Majka dolijeva ocat, ulje, sol, mršti se, otac reže kobasicu na kolutiće, guta prije nego što prožvače hranu do kraja, uzima novi zalogaj prije nego što je sažvakao prvi. Sjeti se onog filma, davno ga je gledala, u kojem ljudi zajedno obavljaju nuždu, a jesti odlaze sami, u posebne prostorije, tako da ih nitko ne vidi. Da je po njenom, ljudi bi se i hranili i srali u posebnim prostorijama, sami, tako da ih nitko ne vidi.

Nisu joj uvijek bili nepodnošljivi ovi ručkovi niti je osjećala gađenje u društvu ljudi koji se hrane. Kad je sve to počelo? Kad joj je bilo četrnaest? Nakon što su ona dvojica na ulici, bilo je ljeto, a ona je u kratkim hlačicama i majici na bretele otišla do dućana, ljeto prije posljednje godine u osnovnoj školi, komentirali poluglasno, ali očito s namjerom da ih čuje, vidi ovu debelu prasicu, ne bi to jebo da mi platiš. Sjeća se kako je nekoliko trenutaka trebalo prije nego što je shvatila da govore o njoj. Kao da je tada prvi put primijetila da je promatraju kao nešto što se dade opisati kao jebo bi je, ne bi je jebo. Ili kasnije, na njen šesnaesti rođendan? Ili ipak ranije, puno, puno ranije, u vrijeme kad je bila njihova princeza, kad su joj ruke mirisale na mladi grašak, na tek rastvorenu mahunu.

Zausti da kaže. Hvata zrak. Otac zastane, žlica je u zraku, na pola puta do usta. Majka je pogleda upitno. Trenutak je tišine, kao da svo troje lebde nad ponorom, zajedno sa stolom na kojem je crveni stolnjak obrubljen bijelim viticama imaginarnog bilja, velika zdjela graha s mrkvom i kobasama, tanjurići s kiselim krastavcima, mladim lukom, ciklom i rotkvicama, na rubu stola je pladanj kolača prekriven srebrnom folijom, ne zna je li majka ispekla pitu od sira ili pitu od jabuka, ali ako im sad kaže, sunovratit će se, svo troje, u taj ponor, isprolijevat će se grah, prosut će se kolači i salate, u letu će se na njih obrušiti i vrane i galebovi. Na kraju, otvorit će se jursko doba, odnijet će ih, svo troje, pterodaktili.