Pročitajte blic intervju s našom novom voditeljicom, Teom Tulić! Tea je ove godine izdala svoju drugu knjigu „Maksimum jata“, koja je naišla na jednoglasne pohvale kako kritike tako i čitatelja. U riječkom CeKaPu vodi radionicu U potrazi za glasom.
U najavi radionice U potrazi za glasom govoriš o slobodi pisanja, nadilaženju autorskog stida, ali i ega. Kako si koncipirala ovu radionicu?
Na radionici ćemo veću pažnju, umjesto na književne forme, usmjeriti na sadržaj teksta koji će, pak, u procesu rasta tražiti svoj oblik (formu). Osnovna ideja je da se pokušamo opustiti i stvarati iz intime prvog lica te u procesu stvaranja to lice učiniti literarnim, dati mu glas (autentičnost) i slobodnije ga predati papiru. Propitivat ćemo vlastitu motivaciju u pisanju, čitati knjige i zalaziti u prostor lutajućih riječi.
Što bi najradije da nakon tvoje radionice polaznici/e ponesu kući?
Sebe. I pokoju dobru knjigu za čitanje.
Koliko je za tvoj književni rad bitna nagrada Prozak koju si dobila za roman „Kosa posvuda“? Kako komentiraš da ove godine Ministarstvo kulture nije prepoznalo ovu nagradu i nije joj dodijelilo nikakve financije?
Nagrada Prozak je moju prvu knjigu učinila vidljivom na nacionalnoj razini. Zbog nje nisam morala tražiti izdavača i odlaziti u, za mene, mučan proces samopromocije. Ohrabrila me i odvela dalje. To što je ljudi u vijeću Ministarstva kulture nisu prepoznali kao važan poticaj mlađim autorima i autoricama, odnosno novom stvaralaštvu, govori nešto o njima, a to je da se malo gube u komforu pozicije odlučivanja. Neka odluče hoće li ili neće zaista podržavati mlađe. Ako hoće – evo, ovdje im je sve već toplo servirano.
Nedavno je izašao „Maksimum jata“. Kreneš li pisati čim završiš jednu knjigu ili ti ipak treba pauza?
Trenutno ne radim na knjizi, već je otpuštam. Sad samo zapisujem što mi dođe, kao što zapravo uvijek i činim.
Što trenutno čitaš?
Opet sam se vratila knjizi „Bašta, pepeo“ Danila Kiša, a zbog pripreme radionice čitam ponovno i „Književni prostor“ Mauricea Blanchota.
vb