Tea Sertić Rogić, Došla me glave

Tea Sertić Rogić, Došla me glave

Jučer sam umrla. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što mi se dogodilo. Da postoji raj, bila bih upravo sada na ulazu i prepričavala svetom Petru svoju priču. Ni one bi vjerovao na koji je čudan način moj život završio.Oduvijek sam mislila da će Margaret biti ta koja će me doći glave. Kako će se moje tijelo naprosto ugasiti da više ne bi moralo slušati ni sekundu njezinog kukanja. Sigurna sam da se upravo to dogodilo Margaretinom mužu. Siroti Gregor, a bio je tako zgodan.

Pristala sam da se useli k meni nakon njegove smrti. Prvo su otišli naši roditelji, a onda i Gregor. Doktor je rekao: Margaret nije dobro. Ne smijete je ostaviti samu. Mogla bi si, tako depresivna, učiniti nešto nažao. Da je samo znao kako je opasno i s drugima je ostaviti. Moja sestra je živi otrov.

– O Bože dragi, sad mi se i juha ohladila. Pa zašto se sve loše događa meni?! – plakala je i naricala u nebo.

– Mili Isuse, pa kako je moguće da sniježi, a već je trebalo proljeće stići?! – još je malo plakala i cvilila.

– Nebesa, pa kakva mi je to kosa?! A gledaj samo moje sirote azaleje. – nije prestajala plakati

(…)

– Ma zašto se ti, po Bogu, dereš na mene?!? – sada je plakala, glasno, najglasnije, živčano bacala tanjure na pod kad bih joj rekla da već jednom PRESTANE CMOLJITI!

Ali nije Margaret bila ta koja me ubila. Bila je to ona koje me najviše užasava. Ubila me kišna glista! Da, kišna glista, gospodine sveti Petre. Mrzim gliste. Sve ih mrzim: crve, puževe, zmije… sve te odvratne, vijugave, ljigave vragove. Izašla sam iz stana i eto ti nje, podle male gadure, na samom vrhu stepenica. Doduše, i sama je bila mrtva, baš kao što sam sada ja. Netko ju je prerezao na dva dijela.

Kad sam vidjela tu odvratnu kišnu glistu, čak i ovako prepolovljenu, htjela sam pobjeći. Ali strah me paralizirao i stajala sam na mjestu, razmišljajući gdje da krenem. Naprijed ili nazad. Zakoračila sam ipak naprijed, poskliznula se na rub stepenice i pala ravno na leđa. Na glavu, zapravo. Dobru, staru tikvaru. Bila sam mrtva kad sam čula Margaretin vrisak. Počela je s naricanjem. Gledala je ravno u mrlju krvi koja se širila ispod moje smrskane lubanje. Obje smo sada gledale u taj prizor. Pomislila sam kako će joj moja tragična smrt biti samo još jedan razlog za vječito kukanje. Prvo naši roditelji, onda Gregor, a sad i ja. Ali ne smijemo zaboraviti i na sirote azaleje. Pitam se hoće li ikome biti neobično pronaći zgnječenu kišnu glistu kad pomaknu moje tijelo. I to još prerezanu popola. Kad malo bolje razmislim, Margaret je bila jedina koja je znala koliko me izbezume ta gnjusna stvorenja. Rekla sam vam da je moja sestra živi otrov.