Sa Srebrenkom Peregrin, voditeljicom radionica Kako ispričati dobru priču i Pripovjedaonice razgovarali smo o društvenoj funkciji pripovijedanja, pripovijedanju kao izvedbenoj umjetnosti i radionicama pripovijedanja u CeKaPeu!
Kako bismo najjednostavnije definirali pripovijedanje?
Pripovijedanje je alat pomoću kojeg doznajemo tko smo i što želimo – kaže nedavno preminula književnica Ursula Kroeber Le Guin u meni najdražoj definiciji.
„Školskija“ definicija pripovijedanja glasi da je ono društveno-umjetnički čin dijeljenja priča. Može se izvoditi radi zabave, kao vrsta poduke, iz potrebe da se očuva kultura ili prenesu vrijednosti neke zajednice. U užem smislu odnosi se na usmeno prenošenje pripovjednog materijala, a u širem na sve one tehnike koje se koriste u najrazličitijim kontekstima kako bi se prenio neki narativ.
Kako si se počela baviti pripovijedanjem? Smatraš li ga književnošću, stand up-om, književnim performansom?
Pripovijedanjem se, kao ljudi, bavimo svi, čitav život – neprestano pričamo priče, bilo o sebi bilo o drugima. Međutim, s intenzivnijem pripovijedanjem bajki i narodnih priča krenula sam uz svoju djecu, zatim nastavila s učenicima, kao dio rada u školi, a onda proširila i na odraslu publiku.
Kao izvedbena umjetnost, pripovijedanje stoji na razmeđi kazališta, književnosti i usmene tradicije. Na svakom je izvođaču da sam odluči na što želi staviti jači naglasak. Pri tom ne treba zaboraviti da je ono ključni dio ne samo književnosti, već i drugih umjetnosti, pa i ostalih područja ljudskoga interesa: povijesti, filozofije, politike, religije, kao i znanosti. Kao takvo, nije ograničeno samo na izvođače, nego je dio našega sveukupnog iskustva.
Koncept i praksa pripovijedanja za djecu i odrasle sve su prisutniji i van privatne sfere, van sobe u kojoj uspavljujemo djecu ili društva kojem pričamo neki vic. Tko sve dolazi na radionice pripovijedanja, koja je tvoja najčešća “publika”?
Najčešća su publika pojedinci koji su osvijestili koliko koristimo pripovijedanje u svakodnevnom životu i koliko je točno ono da “oni koji pričaju (dobre) priče, mijenjaju svijet”. Tu svakako prednjače profesori hrvatskog i ostalih jezika, ali i knjižničari, “tete pričalice” koje pripovijedaju djeci u bolnicama, turistički djelatnici te oni koje zanima kako pripovjedne prakse pomažu u boljem izražavanju, bilo usmenom bilo pisanom.
Koje teme i kakve priče vole djeca, koje tinejdžeri, a koje odrasli?
Pravila je vrlo malo, jer svatko bira priče prema vlastitim potrebama, koje se ne podudaraju uvijek s brojem proslavljenih rođendana. U načelu, sve priče koje mogu slušati mlađi, mogu i stariji – ali ne i obratno. Za najmlađe valja birati priče s poznatim likovima i situacijama, dok stariji mogu slušati dulje, emotivno složenije i konceptualno apstraktnije priče. Narodna priča, koja je prokušana stoljećima prenošenja s pripovjedača na slušatelja, u principu svima legne.
Pripovijedanje je djelomično nužno i improvizacija. Koliko je teksta naučeno, a koliko ovisi o reakciji ljudi kojima se obraćaš?
Mislim da ovo također ovisi o pojedinom pripovjedaču. Kod mene je to negdje pola-pola. Pamtim ključne riječi i trenutke u nekoj priči – koje je važno naučiti raspoznavati – dok ostalo ovisi o publici. Upravo u tome i jest ljepota pripovijedanja, u toj interakciji izvođača i publike, u zajedničkom stvaranju priče.
Koliko je pripovijedanje interaktivno?
Kako kada. Interaktivnost dosta ovisi o publici, odnosno koliko su spremni na sudjelovanje, a koliko im možda treba odmor i uranjanje u priču. U jednom smislu, dobro je pripovijedanje uvijek interaktivno, jer osluškuje slušateljstvo.
U CeKaPe-u ćeš voditi radionicu pripovijedanja za djecu. Kojem je uzrastu ona namijenjena?
Radionica za djecu namijenjena je uzrastu od predškole do kraja nižih razreda osnovne, odnosno od 5 do 10 godina. To je dob kada djeca najviše traže priče, ali i kad su najspremnija za različite aktivnosti koje se iz priča mogu izvesti.
Na radionici Kako ispričati dobru priču? upoznat ćeš polaznike s praktičnim tehnikama pripovijedanja. Gdje se sve ove tehnike mogu primijeniti?
Kao što sam ranije napomenula, pripovijedanje je dio svakodnevice, pa je vještina pripovijedanja dobrih priča primjenjiva kako u osobnom životu – bilo da želimo umiriti ili uspavati dijete, odabrati slikovnicu, ispričati vic ili anegdotu, ili razviti spisateljske vještine – tako i poslovno. Pripovijedanje se, naime, danas koristi u obrazovanju, u terapijske svrhe, u marketingu, prezentacijama, na društvenim mrežama i svakom obliku promocije, jer svuda postoje uši željne dobre priče.