-„O Bože! Sam da mi ne procuri kroz baloner…“ pomisli Sanja žureći niz Mirogojsku prema Zvijezdi. Ubrza korake koliko god je mogla i učini joj se da je vlastite noge ne slušaju, ne žele više ubrzavati. Žele stati i odmoriti se. Ili se čak okrenuti i vratiti gore, do mrtvačnice i dalje…za svima ostalima …do Njegovog groba.
-„Ne, ne…“ očito je to izgovorila naglas, jer su je okrznuli začuđeni pogledi starijeg bračnog para s kojim se upravo mimoilazila. Ona je nosila cvijeće, a on vrećicu s lampionima. Išli su polako uzbrdo, očito i oni u svojoj maksimalnoj brzini, držeći se za ruke. „Lijepo…“ pomisli, čak i ovako trčeći nizbrdo, čak i sad kad si nije smjela dopustiti nikakvih sentimentalnosti, jer će osim mlijeka koje je već probilo kroz grudnjak i natapa joj bluzu prijeteći da napadne podstavu balonera, navrijeti suze. Odagna trenutak slabosti radije ga mijenjajući za strah.
-„Tko zna kak je Tomek? Sigurno plače…a mama? Jel ga uzela na ruke ili ga pušta da.“jača pluća“, kak to ona veli…a stari? Kaj ak je stari doma? On nema živaca…nije ih imal ni za mene,a kamoli za mog faćuka…moj Tomek nije faćuk…nije…Isuse, curi kroz baloner, mamin jedini pošteni komad obleke…crni baloner za sprovode…nemreš u svjetlom, rekla je, ipak si ti tako reći udovica, nemreš…nije prikladno…ah, mama…ubit će me ak ostanu fleke…“
Sprovod je počinjao u deset. Bila je pred mrtvačnicom već u devet. Čim je previla i nahranila Tomeka spremila se i krenula. „Znaš kakav je promet, na ZETa se nemreš osloniti“. Bila je to mamina omiljena rečenica. Njome ju je ispraćala kamo god je kretala. I ujedno najbliže šali što je njezina majka ikada izgovorila. „A buju ti dali da stojiš kraj lesa?“ dodala je još stojeći na vratima, bacivši riječi za njom niz stubište. To sasvim sigurno nije bila šala. Što onda? Kletva? Ili majčinska želja da nekim čudom ipak sve izađe na dobro, da bude „onak kak treba“, da se sve ispravi barem posmrtno, ne toliko radi nje i Tomeka koliko zbog ljudi, ljudi općenito, a naročito zbog starog i zbog nje, majke, koja će sada na svoj „preteški križ“ o kojem stalno govori dodati još i Sanjinu krivnju i sramotu.
I tako je došla prerano. Još je trajao prethodni ispraćaj i ona ga je gledala izdaleka, kao da gleda generalnu probu predstave u kojoj bi doskora i sama trebala sudjelovati. Problem je bio u tome što još uvijek nije znala koju će ulogu u njoj odigrati. Glavnu sigurno ne. Ona je rezervirana za Ženu. To je jednostavno tako, o tome ne vrijedi razmišljati. A onda? Tko je ona uopće? Ne samo sada i ovdje, ta žalosna vrba naslonjena na neko sretnije stablo, ni djevojka ni žena u prevelikom crnom baloneru koji skriva još zaobljen trbuh i nabrekle dojke. Nego i inače? Tko je? I što je bila Njemu? I je li doista htio sve što je govorio, je li to doista mislio? Je, naravno da je, iznajmili su stan, živjeli zajedno, Žena je znala, i djeca su mu znala, svi su sve znali, a ipak…Odjednom mu nije bilo dobro. „Samo viroza, samo malo kašljucam…“ govorio je, „proći će“. Nije prošlo.
Oko devet i petnaest, povorka koja je ispraćala gospođu Olgu, „blago u Gospodinu zaspalu u 96.-oj godini sretnog i plemenitog života“ odljepila se od mrtvačnice i krenula prema arkadama. U pola deset su Ga donijeli. U sjajnom, tamnom lijesu položili na odar. Dugačak buket od samih crvenih ruža odozgo. Crne trake sa zlatnim slovima. Bila je predaleko da pročita što piše. Sigurno nešto kao „Voljenom suprugu i ocu Blanka, Mislav i Irena“. Nešto uobičajeno i prikladno. I vjerojatno istinito. Zaboljelo ju je. Čak i zbog toga se osjeti krivom. „Do vraga…valjda barem na bol imam pravo.“
Nikad nije srela Ženu. Blanku. Nije je vidjela niti na slici, ni pitala kako izgleda. Nije ju zanimalo, On nije želio govoriti. To je bilo u redu. Blanka, Mislav i Irena bili su Njegov život prije Sanje. Prije Tomeka. Prije novog početka. Prije bolesti…
Kad je umro Blanka ju je nazvala. Kao ni Njegova smrt, nije to bilo neočekivano. Već su nekoliko puta do tada razgovarale telefonom. Dogovarale kada će koja u posjete, što će koja donijeti. Da se ne gomila nepotrebna hrana i sokovi. I da se ne bi srele. Najviše zbog djece. Sve pristojno, mirno, racionalno. Civilizirano. Sanja je baš uspavala Tomeka i najprije se razljutila na zvonjavu telefona. A onda je znala. Jer, ona i Tomek su još bili u Travnom, u iznajmljenoj garsonjeri, a onamo nitko i nije zvao na fiksni telefon. Nitko osim Blanke. I zato je odmah znala. Zatvorila je vrata između sobe ispunjene kutijama spremnim za selidbu i hodnika i podigla slušalicu. „Molim…“
Evo ih, stoje zdesna od odra. Njih troje, tri tamne siluete u mraku mrtvačnice, lica izbrisanih bljedilom. Ne vidi ih dobro. Zbog daljine i zamućenih očiju. Na platou pred mrtvačnicom skuplja se svijet. Prešutno, po nepisanim ali čvrstim pravilima, formira se polukrug, a red prijatelja, znanaca i susjeda koji žele izraziti sućut što iskreno, a što iz znatiželje („a znate da je imal dete s jednom drugom, puno mlađom?“) prelijeva se iz mrtvačnice po stepenicama.
„Trebala bih ući…ili ne?…rekla je da uđem, da je to u redu, da je priredila djecu…da imam pravo…ali to bu zadnje, tak je rekla…to bu kraj…niš mi ne budu dali, nek se ne nadam…On je priznal Tomeka, to mi mora biti dost…to mi mora biti dost…trebala bih ući…uopće nije volil ruže, kaj to ona ne zna….ja znam…idem…On me čeka…čeka me…“
Točno u deset su ga iznijeli. Zvono utišava žamor i pojačava šmrcaje. Trojica pjevaju a capella „Za svaku dobru reč“.
Točno u deset Sanja je ušla u četrnaesticu. Netko se dignuo i s olakšanjem je sjela, znojna i uspuhana od trčanja niz padinu. Nije zahvalila ni podigla pogled. Samo je prekrižila ruke preko grudi. Za svaki slučaj. Da ljudi ne vide ako se izdajničke mrlje ipak pojave.
Autorica: Sonja Kušeć Mudrić