Jedan
Probudio me ujutro mokar jezik na obrazu. Promašio je usta i krenuo ravno na uho. Dahtao je oko moje ušne školjke, sitne kapljice sline skliznule su ravno u moj slušni kanal.
– Dolje! – podviknem.
Pogleda me sjetno i otkotrlja se na drugu stranu kreveta.
– Ti mene ne voliš, – čujem tužaljku u njegovom baritonu.
– Ma volim te, – odgovorim neuvjerljivo.
U sebi znam da ga zbilja volim, ali zašto otkriti sve karte. Neka se muči.
Dva
Godina je 3012. Na operacijskom stolu primjerak XY. Još je živ. Doktorica ga samilosno gleda. Pokušala ga je spasiti, napravila je sve što je mogla. I dalje je muškarac.
– Kakav će to jadan život biti! – pomisli.
Primjerak otvori oči. Zbunjeno zatrepće, a onda pokuša micati udovima. Ništa. Dobro su ga zavezali.
– Što ćemo s njim? – upita sestra.
– Baci ga s drugima. Više ništa ne možemo, – doktorica jednim potezom skine rukavice i izađe iz dvorane.
Tri
Odmaknula je zavjesu i pogledala kroz prozor.
Dvorištem hoda on, njezin muž. Razbacuje se nogama kao sirovom snagom. Čini joj se da hoda na sve četiri. Sam sebi dostatan. Muškarac. Pričeka par trenutaka i uvuče se u krevet. Možda ne dođe.
Četiri
Pljesak me prenuo. Ustanem i krenem prema pozornici. Dvorana je ispunjena do zadnjeg mjesta. Sve sami psi. Digli su njuške i njuše.
– Sva sreća da govornici uvijek sjede u prvom redu, – pomislim – dugo bih putovala iz zadnjeg reda.
Započnem govor. Odnekud dopire žamor.
Psi izmjenjuju ideje.
Pet
Dvorište je krcato pacijentima. Šeću sami, u paru, svađaju se, gestikuliraju, cerekaju se. Mara i Kata sjede za stolom i pletu bez igala.
– Ova je nova, – iskusno će Mare.
– Koja? Ona tamo? – Kate će.
– E. Jutros su je dopremili, nema još ni svoj krevet.
Šute.
– Misli da je muško, – opet će Mare.
– Ma nemoj???
– E.
– Ono, kao, oblači se kao muško, hoda kao muško? – zabrinuto će Kate.
Mara odmahuje glavom, nervira je ova Kata, iako mora priznati da je dobra družica za popodnevni čaj od tableta.
– Oblači se kao žensko, hoda kao žensko, piša kao žensko. Ali hoće radit muške stvari, – objašnjava Mare, sva se unijela, čuvar je već gleda krajičkom oka.
– Umislila da može biti direktor firme, da ima karijeru, nije se htjela udavat i rađat djecu, – ubrzava – kad su shvatili da je zabrazdila, već je bilo prekasno, već je izašla na tržište i kupila dionice.
– Ne valjda dionice? – vrisnu Kate.
– Je, cijeli portfelj – Mare, iskusnjača, kima glavom.
Šute. Teška je ta šutnja, pada poput olova na njih dvije.
Na cijeli ženski rod.
Šest
– Užasno je napaljen, – kaže jedna.
– Kao si mu to dopustila, – domeće druga.
– Kažem mu, pa ne možeš tako, uskačeš u punoj brzini u krevet, onako vruć i vlažan, natjeravaš se po stanu, sliniš po parketu, – prva će.
Gura šalicu kave po tanjuriću, napeta. Ništa što ova druga kaže ne može umiriti to njezino klupko negativnosti.
– Nego, jesi li razmislila o kastraciji? – oprezno će druga.
– A šta će mi kad mu odsijeku jaja? – zavapi prva.
Ostatak nisam čula jer se prvoj s leđa prišuljao muškarac i prilijepio joj pusu na obraz. Druga ju sućutno pogleda i otpije gutljaj kave.
Sedam
– Imamo problem, – medicinski brat-robot progovori.
– Zar opet? – doktor-robot se uhvati za svoju limenu glavu.
Ispred njih, na ostacima krvave kukuljice, ležala je beba. Beba-muškarac.
– Doktore, što ćemo? – zavapi medicinski brat-robot.
Doktor- robot je znao, opcije su ograničene. Prvo pravo žensko koje uđe kroz vrata i iluzija njihove nadležnosti je gotova.
Pokrio je bebu plahtom i podignuo je svojim hladnim rukama.
– Pripremi dvoranu, – progovori – izvest ćemo operaciju.
Osam
Kretali su se kroz šumu polako, pažljivo. Osjećala je njegov uspaničeni dah na svojim leđima. Nervirao ju je. Odjednom, zvuk. Poput strijele prohujao je šumom. Zgrabila ga je i gurnula na tlo.
– Što je to? – prošaptao je.
– Šuti, – grubo je siknula.
Ležali su tako jedno vrijeme. Konačno, ona se podigla i pružila mu ruku. Izgledao je tako blijedo i jadno, kao da su ga mučili stoljećima.
– Slabić, – pomisli.
Devet
Već dugo stoji u redu. Baci pogled, ispred nje sve same žene. Male, velike, krupne, mršave, suhe, crvene, plave, lijepe, neugledne. Počne gristi mali nokat. Neugodna navika, ali ne može prestati. Hoće li toga u paketu biti dovoljno za sve? Rekao joj je da se ne vraća bez cigareta. Muškarci i njihovi penisići, kako jadno.
Sad vjerojatno spava ispred televizora, a svjetlo gori. Gubitak energije, ako se nju pita. Zamišlja kako ga polagano istapa nad svojim štednjakom, baš u onu bakinu posudu s crvenim točkicama. Bar bi masla bilo dovoljno, zlurado se nasmiješi.
Deset
Otvorio je oči i ponovo ih zatvorio. Deset do sedam. Nje nema na jastuku do, valjda već kuha čaj. Sjetio se svađe od jučer. Nešto u vezi brenda čaja kojeg je kupio.
– Krivo! – vrištala je.
Ništa mu nije jasno. Ni danas ni jučer. Uvjeren je da će i sutra nešto zajebati. Iznenada, na njega se popne pas. Gleda ga vodenim očima i slini. Zamišlja kako kuha tu slinu i u njoj nježno utapa vrećicu čaja. Pokreti su mu nježni, melodiozni, unutra-van, unutra-van.
– Žene, – pomisli – a tek je sedam ujutro.
Autorica: Snježana Jurić