Sa Snježanom Babić Višnjić, nagrađivanom književnicom za djecu i mlade i voditeljicom Pričoslovnice, radionice pisanja za osnovnoškolce u CekaPeu, razgovarali smo o pisanju, interesu za čitanje kod djece i položaju domaće dječje književnosti.
Koja je po Vama osnovna razlika između književnosti za djecu i mlade i tzv. književnosti za odrasle?
Smatram da su djeci priče nasušno potrebne da bi normalno odrastali jer na taj način dopiru do svijeta i uče ga razumjeti. Naravno, jako je važno paziti kojoj se dobi na koji način obraćamo, kao i osluškivati dječje interese. Kod odraslih se potreba za književnošću djelomično drugačije ispoljava – pokazuje se kroz potrebu za razonodom, ali se knjizi obraćamo i kada nam nešto zatreba iz nje, neki odgovor. I odrasli uče iz priča, ali one su djeci još potrebnije.
Počela sam pisati za djecu kada sam dobila svoju djecu, tada su mi teme o kojima pišem počele doslovno “izrastati” iz života, stvarati se preda mnom. Moj sin nije mogao zaspati bez dobre priče za laku noć pa sam ih i sama počela smišljati.
Smatrate li da je dječja književnost u Hrvatskoj nevidljiva?
Studirala sam kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dječja književnost mi je bila jedan od kolegija, proučavali smo je kao dio korpusa pa mi se samim time činila vidljivom. Kasnije, kada sam sama počela pisati, susrela sam se s nečim drugim – s pitanjima postoji li uopće na našoj sceni dječja književnost i što ona obuhvaća. Na momente se čini da je to nekakva alternativna književnost na koju nitko ne obraća pozornost, ali s druge strane ona živi – iako se malo čita, uvijek postoji grupacija djece koja čita i prati domaću književnu scenu. Na gostovanjima po školama uvijek naiđem na grupu djece, njih pet, šest, deset, koja znaju domaće romane i prate autore. Dio djece uvijek dođe do knjige i to je pozitivno, iako naravno nije dovoljno jer trebamo odgajati čitače. Ono što je specifično kod dječje književnosti je to što svaka dobra dječja knjiga na pristupačan način pojašnjava neki problem iz života djece koji je karakterističan i često se ponavlja. Djeci treba ponuditi knjigu, u knjizi se nalaze gotovo svi odgovori.
Ja li istina da su djeca najstroži kritičari, kakva su Vaša iskustva s djecom koja čitaju Vaše knjige?
Iskustva su uistinu lijepa, lošija iskustva sam imala eventualno s odraslima, s djecom nikad. Mislim da često podcjenjujemo djecu, često mislimo da je nešto za njih prekomplicirano, pa tako i određena knjiga. Paradoksalno je da smo više nego ikad fokusirani na svoju djecu, a da se problemi povećavaju. Mislim da djeci treba dati više slobode – da sama biraju knjigu (naravno, primjerenu za njihov uzrast), da sama rješavaju neke manje međusobne trzavice i probleme, bez uplitanja odraslih koji uvijek unose svoje razlike i terete u priču. Kako u životu, tako i u književnosti, trebalo bi uvijek biti uz djecu, pričati s njima i usmjeravati ih, ali ih pustiti da biraju. Djeca uglavnom biraju knjigu prema temi, oni koji vole nogomet izabrat će knjigu koja tematizira nogomet i slično. Dječji književnik/ca to uzima u obzir, teme koje ih zanimaju. Djeca uglavnom cijene kada im se obratite i obratite pažnju na njih i dobro reagiraju na našim druženjima. Mnogi bi se roditelji mogli iznenaditi, ali djeca se daju nagovoriti na čitanje ako im se knjiga ponudi na zanimljiv način.
Koje je Vaše mišljenje o osnovnoškolskoj lektiri?
Osnovni problem s lektirom kod nas je taj što ne postoji dovoljno jasan, razrađen i transparentan sustav po kojem knjige ulaze u lektiru. Mnoge učiteljice mi kažu da nude moje knjige mimo obvezne lektire što djeca bolje prihvaćaju jer takve naslove ne shvaćaju kao nešto nametnuto. Ali, naravno, voljela bih biti u lektiri, tako je za početak jednostavnije priči izdavaču (koji su često pragmatični i igraju na sigurno, odnosno najčešće na lektirne naslove) i doći do većeg broja djece.. Problem s lektirom je problem svih društvenih struktura, nema jasnih kriterija da onda možemo pričati o njima i eventualno ih mijenjati.
Od ove godine vodite radionicu pisanja za osnovnoškolce u CeKaPeu. Zašto mislite da je pisanje i van školskih zadaća važno, zašto bi djeca trebala upisati radionicu?
Čitanje knjiga, a onda i izražavanje putem pisanja su esencijalni za razvoj djece. Bez obzira hoće li se dijete kasnije baviti pisanjem u bilo kojem obliku, ono mora razviti sposobnost da se izražava pismeno. Čitanje potiče razmišljanje, tko više čita, više razmišlja, više razmišlja o mogućnostima u svijetu, ne prihvaća stvari zdravo za gotovo, nego ih preispituje. I to je ključno, zato je bitno čitati i pisati, da se preispituju stvari, da se nijedan tuđi stav ne uzima zdravo za gotovo. Na susretima s djecom im uvijek ponavljam da imaju pravo donijeti svoj vlastiti sud o svakoj knjizi koju pročitaju, bila ona popularna, nagrađivana ili ne, imaju pravo reći da im se nešto ne sviđa i objasniti zašto im se ne sviđa. Također, kada se djeca nauče pismeno izražavati, znati će i sebe izraziti, svoje misli i osjećaje. Ne pričam o pisanju sastavaka, već smatram da je vještina baratanja riječima jako važna da bi se dijete znalo izražavati kasnije u životu. Treba razbiti strah od pisane riječi, ljudi se često boje pisati. Želim da djeca osjete da je to način da se oslobode i da sebi objasne neke stvari, jer sve je lakše kada stavimo misli i strahove na papir.
Spomenuli ste da djeci treba znati približiti knjigu. Kako danas zadržati njihov interes za književnost kada su bombardirani različitim internetskim instant sadržajima?
S djecom treba razgovarati i objasniti im što je knjiga. Naravno da je lakše stisnuti play i odgledati film, ali to ne znači da treba potpuno odbaciti pisanu riječ. Koju god umjetnost promatramo, koji god događaj organiziramo, on kreće s papira, iz početne ideje i priče. Objasnim djeci da je i film nastao iz pisane riječi, da bez pisanja nema stvarnog traga. Često na druženjima pričamo i o stvaranju vlastitih slika, o mašti. Zamisle se nad činjenicom da kada gledaju film, slike su im “nametnute”, plošne, netko ih je drugi izmaštao za njih, a kada čitaju knjigu ne postoji samo jedna slika, već mnoštvo drugačijih slika. I sve su one ispravne. Čitanje stvara vlastite slike, vlastito autentično iskustvo, stvoreno u ritmu koje odgovara svakom djetetu i oni kada čitaju knjigu koja im se sviđa, to znaju prepoznati i cijeniti.
Na čemu trenutno radite i koje Vas teme okupiraju?
Teme mi dolaze iz života – naravno, ne preuzimam ih doslovno, nego ih prerađujem, ali uvijek je to neki događaj baziran na stvarnom životu, bilo nešto što se dogodio meni kada sam bila mala ili mojoj djeci. Kada prepoznam neki problem koji se ponavlja, recimo loša komunikacija koja počinje još od naranije dobi, želim ga pretočiti u priču i u njoj ga riješiti. Iako sam odrastala u normalnoj obitelji punoj ljubavi, osjećala sam da se moj glas ne čuje dovoljno, da sam pomalo nevidljiva. To je bio povod za moj prvi roman za djecu, “Upomoć, mama se smanjila” u kojem je mama postala manja od kćeri pa se kćer morala baviti mamom, a mama je imala ograničen prostor djelovanja i počela se igrati. Važno je sagledati problem iz perspektive druge osobe, ne samo iz svoje.
Trenutno radim na tri romana, žanrovski su različiti pa ih mogu paralelno voditi – jedna je duhovita suvremena priča o gradnji kuće, pišem jedan fantastičan roman, s neobičnim izumima, imam još neke projekte. Uvijek paralelno razvijam nekoliko ideja pa se u završnoj fazi skoncentriram samo na jedan tekst.
Što trenutno čitate?
Sada me okupira nekoliko stvari, u žiriju sam Društva hrvatskih književnika za djecu za poeziju, roman i slikovnicu pa čitam te tekstove, a dolaze mi i romani kolegica, pišem recenzije, pišem za časopise, pišem i doktorat na Filozofskom o komediji pa čitam i komedije, a hrpa knjiga me čeka, krenula sam i sa zadnjim Umbertom Ecom.
V.B.