Orwell na jednom mjestu kaže: “Ako i dalje budemo čitali ovako malo, hajdemo barem priznati da to ne radimo zato što su knjige skupe već zato što su nam konjske utrke, kino i kavane mnogo zabavniji.”

Čitanje je, međutim, tiha pustolovina. Ono traži strpljenje, vrijeme i određenu vrstu usamljenosti, onu u kojoj čovjek ostaje sam sa sobom i svijetom koji netko drugi gradi riječima. Pisanje je njegov odjek, pokušaj da se ta usamljenost prevede u govor, da se zabilježi trag vlastitog pogleda na svijet. Čitati znači prepustiti se tuđem snu; pisati znači pokušati sanjati svoj.

Čitanje i pisanje dvije su krajnje točke na istom putovanju. Između njih prometuje vlak snova. Na tom se putu ne zna točno gdje počinje jedno, a završava drugo. Ponekad čitamo da bismo mogli pisati, ponekad pišemo da bismo bolje čitali. Sve što nastaje u jeziku nastaje iz tog kretanja, između, u prijelazu, u onom trenutku kad san počne dobivati oblik rečenice.

Ideja da možemo kreirati novi i time utjecati na postojeći svijet nije tek romantična misao o književnosti, nego način da razumijemo vlastitu stvarnost. Pisanje je pokušaj da se svijet iznova sastavi, da se uhvati ono neuhvatljivo, da se stvori red iz kaosa koji nosimo.

Istražit ćemo sve aspekte tog putovanja kroz razmjenu ideja. Proniknut ćemo u ljepotu jezika i pokušati stvoriti nešto nalik snovima držeći se ideje kako je igra sama po sebi smisao svega.