Čitajmo zajedno je rubrika u kojoj dijelimo ulomke iz knjiga suvremenih i klasičnih autora i autorica, domaćih i stranih, kao i iz naslova naših izdanja. Zamišljena je kao prostor zajedničkog čitanja i inspiracije.
Ulomak iz knjige:
Pisanje kratke priče, od prvopisa do tiska (CeKaPe 2023.), Andrej Blatnik
Prostor
Gdje se priča događa? Neke se mogu bilo gdje. Napisane su tako da je okoliš nerazpoznatljiv, neke namjerno, neke iz površnosti. Druge su postavljene u prepoznatljiviji (realni ili izmišljeni) prostor događanja.
Josip Novakovich misli da su dobri tradicionalni romani, kakvi su Rat i mir ili David Copperfield, postavljeni u stvarna mjesta, a danas je okoliš u književnosti izgubio značenje, dobili su ga likovi i akcija. To povezuje s nestankom pješačenja kao oblika spoznavanja svijeta i dodaje da su veliki pisci bili veliki šetači: Balzac, Dickens, Dostojevski… (Novakovich, 2008:26).
Doista, danas još samo rijetki pisci lunjaju, rijetki su flaneuri (na pamet mi pada još barem Paul Auster i njegov Brooklyn). Istina je također da za roman, a kamoli za kratku priču, danas vrijedi da u njoj ne smije biti više toliko opisivanja kao nekad, zato da čitatelju, naviknutom na naglo prolazeće slike i brzu izmjenu podražaja, ne bude dosadno pa da gotovo priču ne odloži – ima i drugih. Puno drugih.
Ipak, okolina može ponovno osvježiti iscrpljenu priču. Od arhetipa ili stereotipa čini pojedinačno i neponovljivo. Neki arhetipovi priča (primjerice Romeo i Julija, Antigona ili Kralj Edip) u književnosti se pojavljuju stalno iznova, mijenjaju se samo okoliši gdje se ponavljaju – a time i gotovo sve drugo.
Prizorišta mogu biti stvarna ili izmišljena. Stvarna smještaju priču u vjerojatan svijet. Većini priča to odgovara, ali ne svima. Osim toga, neka stvarna prizorišta poznajemo, a druga ne. Njih možda poznaju drugi. Ako ih upotrijebimo, moramo paziti da ne napravimo stvarne pogreške koje bi prilično smetale opuštenom uživanju u našem pisanju.
Stvarna prizorišta možemo prirediti na svoj način, očuvati nešto stvarnog okoliša, a nešto ga izmisliti. Čitav je niz knjiga naslovljen po stvarnim prizorištima, naslovljen vlastitim imenima država, otoka i krajeva. Možemo se na brzinu sjetiti nekih slovenskih: Meksiko, Irska, Kreta, Indija… Nije posve nužno da ste u mjestima u kojima se događaju vaše priče ikada doista bili. (Ali, pomaže.) I spomenute knjige ponekad su plod želje i mašte, a ne osobnog iskustva. Alex Garland napisao je svoj vrlo uspješan roman Žal iz samo jedne zamisli utemeljene na stvarnoj putničkoj opsjednutosti: negdje na Tajlandu neka postoji obala za koju drugi još ne znaju, jedan od najljepših i možda posljednjih nenaseljenih najljepših krajeva na Zemlji. To je mjesto na koje treba doći. Ali na tom se putu raj na Zemlji promijeni u pakao na Zemlji – i već imamo zaplet.
Odnos između književno posvećenog, izmišljenog i realnog ponekad se zanimljivo transformira: ne samo što gotovo svatko tko putuje Malijem još i danas pokušava doći do Timbuktua, koji još vrijedi za jedno od najnedostupnijih i zato najpoželjnijih mjesta našega svijeta, kako naglašavaju brojne (i neke slovenske) knjige, nego je čak i kineska vlada mjesto Zhongdian u pokrajini Yunnan preimenovala u Shangri-La da bi kapitalizirala omiljenost romana Last Horizon Jamesa Hiltona koji opisuje mjesno neodređeni Shangri-La kao prekrasno mjesto na kraju svijeta. (Za one koji žele putovati tim krajevima što ih je proslavila književnost postoji odličan vodič – Atlas svjetske književnosti Malcolma Bradburyja.)
I za prostor u kojem se priča događa kao i za likove, vrijedi da je dobro da ga domislimo u sebi, čak i ako čitatelja s njime nećemo upoznati – i nećemo ga upoznati ako to priča ne treba.
Imamo li s predožbom o prostoru naše priče problema, možda pomogne sljedeće lukavstvo: zamislimo da našu priču izvode na kazališnoj pozornici ili je snimaju kao film. Kakvo prizorište vidimo? Što je previše, što nedostaje, što je u suprotnosti s pričom? Prostor možemo prilagoditi priči ili možda moramo negdje prilagoditi priču koja je krenula previše po svome?
