Čitajmo zajedno je rubrika u kojoj dijelimo ulomke iz knjiga suvremenih i klasičnih autora i autorica, domaćih i stranih, kao i iz naslova naših izdanja. Zamišljena je kao prostor zajedničkog čitanja i inspiracije.
Ulomak iz knjige:
Pisanje kratke priče, od prvopisa do tiska (CeKaPe 2023.), Andrej Blatnik
***
Prostor
Gdje se priča događa? Neke se mogu bilo gdje. Napisane su tako da je okoliš nerazpoznatljiv, neke namjerno, neke iz površnosti. Druge su postavljene u prepoznatljiviji (realni ili izmišljeni) prostor događanja.
Josip Novakovich misli da su dobri tradicionalni romani, kakvi su Rat i mir ili David Copperfield, postavljeni u stvarna mjesta, a danas je okoliš u književnosti izgubio značenje, dobili su ga likovi i akcija. To povezuje s nestankom pješačenja kao oblika spoznavanja svijeta i dodaje da su veliki pisci bili veliki šetači: Balzac, Dickens, Dostojevski… (Novakovich, 2008:26).
Doista, danas još samo rijetki pisci lunjaju, rijetki su flaneuri (na pamet mi pada još barem Paul Auster i njegov Brooklyn). Istina je također da za roman, a kamoli za kratku priču, danas vrijedi da u njoj ne smije biti više toliko opisivanja kao nekad, zato da čitatelju, naviknutom na naglo prolazeće slike i brzu izmjenu podražaja, ne bude dosadno pa da gotovo priču ne odloži – ima i drugih. Puno drugih.
Ipak, okolina može ponovno osvježiti iscrpljenu priču. Od arhetipa ili stereotipa čini pojedinačno i neponovljivo. Neki arhetipovi priča (primjerice Romeo i Julija, Antigona ili Kralj Edip) u književnosti se pojavljuju stalno iznova, mijenjaju se samo okoliši gdje se ponavljaju – a time i gotovo sve drugo.
Prizorišta mogu biti stvarna ili izmišljena. Stvarna smještaju priču u vjerojatan svijet. Većini priča to odgovara, ali ne svima. Osim toga, neka stvarna prizorišta poznajemo, a druga ne. Njih možda poznaju drugi. Ako ih upotrijebimo, moramo paziti da ne napravimo stvarne pogreške koje bi prilično smetale opuštenom uživanju u našem pisanju.
Stvarna prizorišta možemo prirediti na svoj način, očuvati nešto stvarnog okoliša, a nešto ga izmisliti. Čitav je niz knjiga naslovljen po stvarnim prizorištima, naslovljen vlastitim imenima država, otoka i krajeva. Možemo se na brzinu sjetiti nekih slovenskih: Meksiko, Irska, Kreta, Indija… Nije posve nužno da ste u mjestima u kojima se događaju vaše priče ikada doista bili. (Ali, pomaže.) I spomenute knjige ponekad su plod želje i mašte, a ne osobnog iskustva. Alex Garland napisao je svoj vrlo uspješan roman Žal iz samo jedne zamisli utemeljene na stvarnoj putničkoj opsjednutosti: negdje na Tajlandu neka postoji obala za koju drugi još ne znaju, jedan od najljepših i možda posljednjih nenaseljenih najljepših krajeva na Zemlji. To je mjesto na koje treba doći. Ali na tom se putu raj na Zemlji promijeni u pakao na Zemlji – i već imamo zaplet.
Odnos između književno posvećenog, izmišljenog i realnog ponekad se zanimljivo transformira: ne samo što gotovo svatko tko putuje Malijem još i danas pokušava doći do Timbuktua, koji još vrijedi za jedno od najnedostupnijih i zato najpoželjnijih mjesta našega svijeta, kako naglašavaju brojne (i neke slovenske) knjige, nego je čak i kineska vlada mjesto Zhongdian u pokrajini Yunnan preimenovala u Shangri-La da bi kapitalizirala omiljenost romana Last Horizon Jamesa Hiltona koji opisuje mjesno neodređeni Shangri-La kao prekrasno mjesto na kraju svijeta. (Za one koji žele putovati tim krajevima što ih je proslavila književnost postoji odličan vodič – Atlas svjetske književnosti Malcolma Bradburyja.)
I za prostor u kojem se priča događa kao i za likove, vrijedi da je dobro da ga domislimo u sebi, čak i ako čitatelja s njime nećemo upoznati – i nećemo ga upoznati ako to priča ne treba.
Imamo li s predožbom o prostoru naše priče problema, možda pomogne sljedeće lukavstvo: zamislimo da našu priču izvode na kazališnoj pozornici ili je snimaju kao film. Kakvo prizorište vidimo? Što je previše, što nedostaje, što je u suprotnosti s pričom? Prostor možemo prilagoditi priči ili možda moramo negdje prilagoditi priču koja je krenula previše po svome?
