Radno stanje svijeta i pažljivo bilježenje tragova i mijena vlastitoga osjećajnog registra nosiva su oznaka knjige pjesama Tamare Zamelli Žabe padaju s neba koje ne oslobađa njezina čitatelja od sudioništva, odlučivanja i odustajanja, prepoznavanje, pitanja i odgovora. Između neba i pada, zamjena i uzdizanja traje otkrivanje područja intimnog i prošlog, tajnog i neizrečenog, što iziskuje daleko više (pjesničke) hrabrosti nego što se to čini na prvi pogled i na drugo čitanje. U traženju užitka zatječemo se u nesigurnom prostoru između prekarnosti i srca: „Samo hrabro / Pogled prema suncu / Ljetno je popodne / Žabe padaju s neba / Srca oklijevaju“. Pjesnikinja pomno opisuje opsesije, što nerijetko znači i radost i ushit, ali i nevjericu, melankolični pogled koji rubi prostor, njegove slike, privide i sjene prošloga: ljubavi, putovanja, matineja, stvarnih mjesta i sretnih vrtova… Ili da bismo znali o čemu je riječ, u lirskim i narativnim dionicama pronalazi se ono što se odnosi na radoznalost i zanimanje, na profesionalne obveze i znanja, ali i na opustošene i prešućene gubitke, na ono što se samo osjetilima lovi i prepoznaje. Opažanja, spoznaja i tijelo, uz mnogo drugih motiva, pjesnički je alat kojim se, paralelno i suprotstavljanjem prolaznosti i nesigurnog pamćenja
proizvode i stvaraju novi svjetovi. Pomaci u jeziku, čudo jednostavnosti u svakodnevici! Erotično i klisko, s graničnim iskustvima i pamćenjem, imenima drugih i dragih Žabe padaju s neba, što je iznenađenje u kojem se čitatelj osjeća sigurno i pouzdano, nesigurno i zadivljeno: „Zapalit ću / Tuljce ispisanih papira / Kao krijesove / da osvijetle mračne kutove / i riječi prešućene / U lagodnosti zaborava“. Onaj tko prođe prostore knjige pjesama Tamare Zamelli bit će pozvan da priđe bliže i sazna što se sanja, što se dogodilo i što će se dogoditi. Nježno i žustro pisano, pjesničko pismo za kratko i za dugo čekanje: vrijeme i glas. Moglo bi se tako reći o mogućnosti čitanja i užitka: vrijeme glasa i
glas vremena…

Miroslav Mićanović, urednik