Knjiga Olivera Jukića Sto lica oporbenog psa vođena je glasom sveznajućeg pripovjedača, ili barem neposrednog sudionika onoga o čemu se piše i i što je temelj njegova pričanja. Jedna ili druga pripovjedačka prisutnost zasniva se na želji da priča bude dokument vremena, kaotičnog, neuhvatljivog, ali jednako tako bizarnog i začudnog. Autor u kronološkom i logičnom slaganju prošloga i sadašnjega neprekidno čitatelju izmiče sigurno tlo, spaja naizgled nespojivoi upravo je zbog toga svaka njegova priča vesela i nevesela, ponovljiva i neponovljiva, tragična, podjednako. Sto lica oporbenog psa upućuje na vrijeme, njegove uzuse i zakonitosti, ali i na ne-vrijeme, kad se postojeći sustavi vrijednosti i vjerovanja gube, nestaju i uništavaju, što knjizi s pravom daje dalekosežniji i općenitiji značaj. Svojom su cjelovitošću i potpunošću priče o djetinjstvu i odrastanju, politici i ratu, intimnom i javnom, zaokupljene životnim sudbinama njezinih protagonista, koji nerijetko, ne sluteći ili nevoljko, postaju stvarni i simbolični uzorci povijesnog trenutka. Gradeći fabulu od ljudskih radosti, stradanja i smrti, nosivi pripovjedački glas okrenut je čitatelju, što ga čini dijelom hrvatske proze koja upisuje i opisuje značenja velikih i malih nesporazuma, sukoba (čini se u prvom redu ratova), ali i njihovih zabluda, pogrešnih, tragičnih i nejasnih. Knjiga Olivera Jukića Sto lica oporbenog psa otvara vrata čitatelju koji vjeruje da se čitanjem (i pisanjem) barem na trenutak razmiče zastor svakodnevice i nadaje drugačija slika vremena u kojem jesmo. Ili mislimo da jesmo!

Miroslav Mićanović, urednička bilješka