‘Neobičan i dojmljiv spoj pariške razglednice i svega onog u ljubavi što razglednice prešućuju…’

Nakon Odjavne karte, Jelena Zlatar uspjet će zadržati u romanu Slijepa točka ono najbolje od svježine glasa koju je unijela u hrvatsku proznu književnu scenu premda je promijenila formu. Na već pokrenutom valu nove poetičke matrice autorica i autora čiji se odmak od stvarnosne proze, u nedostatku boljeg termina, označavao kovanicom novi intimizam, Zlatar ide još dalje ogoljujući svoje likove od bilo kakvog društvenog, a kamoli političkog, konteksta. Usredotočena samo na odnos dvoje mladih ljudi, zarobljenih u međusobnom trpljenju, autorica njihovo jednako mučno finale postavlja ironijski na pozornicu Pariza kao simbola tlapnje koja nam se prodaje pod nazivom ljubav. Finale koje to nije dolazi kao formalno zaključenje priče bez iznenađenja i obrata, sve u službi elemenata teksta u kojima je Zlatar najbolja. A to su lirski fragmenti, zbijeni do razine aforizama, bez karakteristične duhovitosti, ali naboja od kojeg će čitatelj dugo podrhtavati. Riječi su to koje bi i on sam rado iskoristio da izrazi svoje strahove i nade u ljubavnoj vezi, samo da ih je pronašao u pravo vrijeme…

Nebojša Lujanović, urednička bilješka