“Knjiga priča Jelene Zlatar Gamberožić ‘Strani gradovi’ govori upravo o tome – o stranosti, o drugosti – ali daleko više o nesporazumu u kojem se zatječu njezini likovi, protagonisti, oni koji su zahvaćeni događajima izvan kontrole, izvan njihova odlučivanja… Riječ je o događajima i sudbinama, trenucima koji nas zaokupljaju, dolaze „ispod površine“ i ostaju nepremostive zapreke na putu do boljeg i sigurnijeg (sretnijeg, možda) života. Odgovornost i istina nužne su tematske i strukturalne odrednice onoga što se događa u ‘Stranim gradovima’, što određuje narav priča i narav završnog pravorijeka, poante koja se otkriva kao neočekivano, neodređeno i neizvjesno mjesto. Pripovjedač i čitatelj se nalaze na trusnom tlu, u pričama o nesigurnosti, o bolnicama, o brakovima i odnosima koje se sastoje od uhodanih rasporeda, protokola i očekivanja. Naravno, riječ je o dolasku na svijet, svijet koji tek treba upoznati, svijet u kojem su na pozornici očevi i majke, rođena djeca, postraumatski obiteljski okoliš koji se nazire u rasterima običaja, rituala, naredbi i ispitivanja. Nerijetko se zbog toga ono što bi trebalo biti autentično i prisno, rastače, nestaje i gubi. Bol ili odsutnost, traženje vlastite uloge, imenovanje svijeta i vlastite intime – samo su neka od uporišta za čitanje knjige priča ‘Strani gradovi’, priča britkih i neizvjesnih, različitih i neusporedivih… Uvodni paragraf knjige „stranih gradova“, preuzet od T. Bernharda, dovoljno je ozbiljan, ciničan i točan da bismo u pričama Jelene Zlatar Gamberožić potražili i kao čitatelji vlastito mjesto, vlastitu ulogu – jezik.”

Miroslav Mićanović