Denis Špičić u svojoj prvoj poetskoj knjizi „Pseća hrana za dušu” donosi snažnu poeziju o gradu, izgubljenoj generaciji, melankoliji, ljubavi, društvu, obitelji, odrastanju. Pjesnik piše posve ogoljujući svog lirskog junaka, zapisuje njegove padove i nesreće, pobjede, traženja i nalaženja u velikom gradu. Lirski junak se kreće ulicama, čita, voli knjižnice, šeće sa psom, promatra ljude, piše o njima s empatijom ili čuđenjem, posebno su jake pjesme o obitelji. Taj pogled unatrag, metaforom prikazan kroz retrovizor na kombiju, nudi povratak u odrastanje, koje nije prikazano idilično, već kroz aspekte nasilja, posebno nad ženama.

U prvom ciklusu je prisutna obiteljska genealogija i reflektiranje sebstva, drugi je ljubavni, donosi sve oblike prikaza života u dvoje, kroz rituale svađanja, jedenje, spavanje, strah od potresa, a zadnji ciklus je općenitiji o gradovima i ljudima, lunaticima i štemerima, kafićima, jedna slika grada odozdo s njegova ruba, poetizacija pojava, ljudskih navika i otuđenja i napora. I zato jest odlična zbirka jer se bavi upravo onim što danas nedostaje: urbana žestoko-lirska poezija u kojoj autor ponajmanje štedi sebe, izlaže se, ne bježi od češanja po vlastitim ranama, obiteljskim traumama, svojim pokušajima, a ljubav je na kraju jedino utočište.

(Darija Žilić)