Aleksandra Načinović u svojoj prvoj pjesničkoj knjizi pojavljuje se kao zrela autorica čije su pjesme autentične, duboko intimističke, ali pritom ne ispovjedno stvarnosne. Naime, Aleksandra koja godinama živi na relaciji Lugano Lovran, ispisuje vlastito iskustvo žene u svim aspektima, od mladosti, ljubavi, majčinstva, rada do zrelosti, bolesti, uživanja u prirodi i umjetnosti. Njezin pjesnički izričaj mogli bismo odrediti kao očuđujuće metaforičan, slikovit, kao poetsku meravigliu u kojoj nalazimo čudesne snove, spajanje nespojivog, povezivanje skarednog i lirskog, poetizaciju žudnje, nostalgiju, ironiju, društveni angažman. Načinović je dugogodišnja pasionirana čitateljica i ljubiteljica svih oblika umjetnosti, tako da je njezina poezija bogata i nizom nenametljivih intermedijalnih i intertekstualnih referenci, no prije svega je karakterizira slika, jer do emocije se dolazi promatranjem i sublimiranjem gledanog i onog unutrašnjeg doživljaja koji se povezuje u pjesničku cjelinu. Aleksandra Načinović u ekspresionističkim vizurama pruža drugačiji doživljaj svijeta, multikulturalan, a opet poosobljen, tako da čitatelji i čitateljice njezine poezije uživat će u slikama i  rasteru osjećaja, od boli do zanosa, koje autorica beskompromisno rađa, izlaže i s povjerenjem daje svijetu.