U Zimskoj školi pisanja 2025. polaznici i polaznice pisali su prozu s Teom Tulić, na radionici U potrazi za glasom i poeziju s Fridom Šarar, na radionci poezije. U nastavku vam donosimo neke od priča i pjesama nastale u čarobnom dvorcu, na 4. Zimskoj školi pisanja.
Branislav Petković; Gozba
Ni sam ne znam koliko dugo sam spavao ni je li to bio dubok san. Mutno se sjećam samo jednog dijela kada sam uhvaćen da radim nešto što ne smijem. Ne ono što drugi oko mene govore da nije u redu, nego nešto za što nisam stvoren. Nešto što se protivi svakom dijelu mog bića. Bio sam u nekoj tamnoj sobici zaboravljen od sviju. Ili mi se bar tako činilo. Moj jedini doticaj s životom je bio kroz miševe koji su se vrzmali kraj mojih nogu bez ikakvog straha. Ili su to bili štakori? Nije riječ o tome da se ne mogu sjetiti ili prepoznati ta mala stvorenja, nego je moj vid bio otupio. Kroz naslage mrene na mojoj površini jedva sam vidio bilo što. Puno ljudi zazire od miševa i doživljava ih prljavim, odbojnim, zaraznim. Ja nemam problema s tim, za mene su samo hrana. Ili obični prolaznici koje me u tom trenutku ne zanimaju. Distrakcija. Uglavnom, ležao sam tako i čekao da moje kosti istrunu. Ležao sam. LEŽAO!
Ali, čim sam progledao i ugledao drveće prekriveno naslagama snijega te silnu bjelinu u kojoj se čovjek može izgubiti kao u vječnosti, moje stanje se promijenilo. Baš kao što ptičica koja ne zna letjeti nenadano iskoči iz svoje kućice i zapjeva na radost onih koji čekaju nekog svog premještajući se s noge na nogu, tako je i moj duh poskočio i smjesta me razbudio. Nisam gladan, ali nisam ni sit. Uobičajeno, rekao bih. Jednu stvar morate znati o meni. Mogu izdržati dugo bez jela. Nisam sretan s time, ali to ne mijenja činjenicu da ne moram jesti često. S druge strane, koliko god hrane da pojedem, uvijek mogu još. Čak štoviše, čim više jedem to sam više raspoloženiji za još hrane. U pravilu, prestajem jesti kada ponestane hrane. Danas mi se čini odličan dan. Ruke koje me drže su nezgrapne i poznate. U njima se osjećam sigurno i sposobno. Hrane u izobilju. Oko mene još mojih prijatelja koji se isto spremaju za obrok. Sunce je nisko na obzoru što upućuje na doručak. Po iskustvu mogu reći da će se ova gozba pretvoriti u ručak. Možda i u večeru. Čujem neke riječi i razaznajem molitvu. Uobičajeni ritual pred obrok. Ponekad je molitva kratka, razigrana, pa čak i vesela. Danas čujem ozbiljan ton. Svečan. I pomalo nestrpljiv. Takve gozbe su mi najdraže. Molitva koja je istovremeno trajala i prekratko i predugo, je konačno završila i jasno čujem povike iz brojnih grla. Ne jednom, ne dva puta nego više puta nego što mogu zapamtiti. Gromko najavljivanje gozbe još više pokreće i moje sokove, ako je to uopće moguće. Hranu još ne vidim, ali znam da je tu. Mogu je čuti i namirisati. Osjećam je svakim svojim atomom i ne mogu se više suzdržavati. Počinjem se tresti i podrhtavati. To me ruke podižu i spuštaju kroz zrak. Krupne pahulje mokrog snijega mi zapljuskuju tijelo, ali to mi ne smeta. Naprotiv, volim taj kratki osjećaj milovanja koji prelazi preko mene opet i opet. Peru me i ljube poput bezbroj mladih djeva koje su rođene upravo radi mene. Jedino radi mene. I svaku pamtim jer to mi se čini najmanje što mogu napraviti za one koje su izgubile sebe radi mene.
Konačno, ispred mene se pojavljuje hrana. Nepregledan niz budućih zalogaja. Malih i velikih, okruglih i duguljastih, slasnih i manje slasnih. Gozba! Klicanje postaje skoro nesnošljivo i bliži se svom vrhuncu. Puno nas je gladnih i svjestan sam da se neće svi najesti. Neki možda neće zagristi ni jedan zalogajčić. Ali ja neću biti među njima. Ja ću biti taj koji će uzeti sve što mi dođe pod ruku. Ukloniti ću ljusku i zaštitu i uživati u svakom zalogaju. Odjednom nastane tajac nad cijelim svijetom. Traje kratko, a dugo. U tom kratkom trenutku se rađaju i umiru cijeli svjetovi. Za mene, to je trenutak neposredno prije nego li se bacim na svoj prvi zalogaj. Dođe i prođe u trenu.
Vidim svoj prvi zalogaj. Ne izgleda nešto posebno, ali nisam izbirljiv. Ljuska mu je krhka i s lakoćom je uklanjam. Zabijam zube i osjećam se poput djeteta koje prvi puta proba čokoladu. Nemam vremena se posvetiti samo jednom zalogaju pa odmah skačem na drugi. Taj je već impresivniji. Na jutarnjem suncu ljuska mu se presijava u zlatnoj i crnoj boji poput šahovske ploče. Ima i zaštitu. Mog brata. Bez puno razmišljanja skačem na njega. On je spreman i hvata me u zagrljaj. Odmiče se i onda skače na mene. Hvatam ga u zagrljaj i namignem mu. Igramo tu igru neko vrijeme. Poput nježnih grubih ljubavnika u izmjeni ritmičkih pokreta usklađenih do savršenstva. Ne postoji ništa drugo u mom umu. Ne postoji ništa drugo u mom oku. Ne postoji ništa drugo u cijelom svemiru sakrivenom iza gustih oblaka koji donose bijelu ljubav samo da bi se pretvorila u crveni mir. Obojici nam krv brže kola, pri svakom zagrljaju ispuštamo uzdahe koji se stapaju u jedan vrisak. Za njega je potrebno dvoje. Vrijeme odmiče i naša igra postaje sve intenzivnija. U jednom trenutku se odlučujem na stari trik poznat svima. Tako jednostavan, a tako učinkovit. Ako prođe. Koljena mi klecnu i malo zastanem. Ne puno da ne bi bilo očito, nego samo na mali trenutak otkinut od vječnosti koji primjećuju samo najbolji od najboljih. U njegovom pogledu vidim bljesak koji isto traje koliko i moje zastajanje i onda se vraća u normalu. Nije prošlo. Odlučujem zastati na još jedan tren. Poput bogomoljke koja svoj plijen lovi iznenadnim skokom, tako moj brat skoči na mene. Jednako brzo se mičem u stranu, dovoljno daleko da me ne uhvati i dovoljno blizu da se bacim na njega baš u pravom trenutku. Pada na tlo, nekako tužno zajauče i osta ležati. Pažnja mi se vrati na zalogaj koji je ostao bez zaštite. Dohvatio sam ljusku i u nekoliko pokušaja je otvorio. Ukaže mi se najfinije bijelo kraljevsko meso. Ovakav zalogaj je rijetkost. Velika većina ga nikada ne proba. Velika većina ga nikada ni ne vidi. Niti ne zna da uopće postoji. A postoji. I stoji ispred mene spreman da mi se poda i da pokuša utažiti moju glad. Oboje znamo da glad neće biti utažena ali svejedno igramo naše uloge do kraja. Okus zalogaja je isti kao i kod bilo kojeg drugog zalogaja, a opet toliko različit. Toliko moćan. Toliko pun života.
Nemam vremena, a ni želje predugo se baviti jednim zalogajem bez obzira koliko ukusan bio. Okrećem se u potrazi za sljedećim. Vidim ga i skačem na njega. Zaštita i ljuska su prejednostavni za mene. Grizem ga. Tražim sljedećeg. Skačem od jednog do drugog poput vuka koji je predugo bio vezan i zlostavljan i koji se uspio osloboditi usred jedne seanse zvane pripitomljavanje. Grizem, jedem, pljujem, upijam, žvačem, gutam, mljackam. Proždirem. Nitko me ne može zaustaviti. Uzimam sve! Imam pravo na to.
Moje ime je Widowmaker i nalazim se u rukama Kildara, najmanjeg od najvećih ratnika i mačevalaca u svih šest kraljevstava.
Željka Vujaković; Izbor iz poezije
1.
Djeca su
Pjesma navijača, grožđe na suncu, košara puna lješnjaka, srna u šumi.
Pjevaju glasno, zriju polako, guraju se vješto, trče nepokoreno.
I ja ću tako. Nosit ću mir kojeg mi ga skroje.
2.
Vani pada snijeg, a ja volim tebe takvog Valencijanskog, narančama okrijepljenog.
Volim tvoju krv slanu od trčanja i naše maratonske užitke od Malih Karpata do Visokiih Tatri.
Krunio si moje tijelo,
Cijelu me svlačio,
Ulijevao se u mene.
Ja sada snijegom zametena,
narančama gasim svoju žeđ.
3.
Planer:
U utorak napuštam Pariz
Zakrpana
Zapuštena
Nevidljiva
Vjerna.
U srijedu ću sve ispočetka:
Napuniti frižider
Oprati kupaonu i kosu
Jesti bez apetita i
Opet ti dati šansu.
Od srijede krečim.
U četvrtak se sebi borim za život.
U petak pijem sve na ex.
U subotu se budim bez tebe.
U nedjelju ću napokon proplakati.
U ponedjeljak ću sjesti na traktor i zaorati brazdu suncokreta, za tebe, van Gogh.
4.
Orion
Proždrijet ću te i sve takve kao ti.
Sebičnjak jedan, dobro potkožen.
Lažeš čim zineš.
Po što sam ja došla ovamo?
Guliš me kao krumpir.
Rastegnuo si se po meni kao šatorsko krilo.
Tvoja karijera, tvoja budućnost i planovi. Tvoja vjera i tvoj bog.
Mućak.
Tvore.
Buba švabo.
Nećeš turpijati po mojim kostima.
Ja sam iz zviježđa Oriona.
5.
Izlazim iz dvorca.
Ulazim u laboratorij.
Skuhat ću bordošku juhu.
Prvo ću dodati modru galicu i vapno.
To je kao kosti za juhu.
Potom dodajem sve ljepote ljubavi i brige rastavljenih.
Začinjavam bijesom pospremljenim u kutiju za nakit.
Frida će doći.
Poklonit će mi vino i med iz sela, a ja ću njoj nove cipele.
Propješačila je bosa sa mnom rutu po Dinari.