U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Short story (ne) ubija glazbu u pjesmi?
Za našim se kuhinjskim stolom uvijek vode razne rasprave i iznošenja mišljenja. Tako me i prošle nedjelje, pred kraj doručka Ljubiteljica tekstova u pjesmama uhvatila s jednom tezom o kojoj nisam mogla prestati razmišljati – kad joj se neka pjesma svidi, to je prvenstveno zato što joj je dobar tekst, ili još više, zato što je tekst formiran kao short story. U naletu afekta što mi se stvorio s jednim ciljem koji sam htjela što prije ostvariti – da bez razmišljanja i pod svaku cijenu obranim glazbu – odgovorila sam: „Ali short story ubija glazbu“. Već sam sljedeći trenutak shvatila kako zalazim u generaliziranje, ono što inače naširoko izbjegavam, pa sam brzo dodala i nekoliko primjera umjetnika čije su pjesme short storyji, ali su itekako i glazbeno bogate (više o tome kasnije). No, krenimo ispočetka.
Neću poći od teze da je popularna glazba generalno bazirana na jednostavnijim glazbenim formama i harmonijama, to bi tek bilo generaliziranje! Dapače, niti mislim da je nužno tako, niti mislim da jednostavnost automatski znači inferiornost naspram složenosti. No, ono što je u svakom slučaju točno jest da short story kao forma pjesme može staviti tekst u prvi plan, ili barem onaj plan koji je vrlo bitan za shvaćanje pjesme same. Jasno mi je kako je onima koji se prvenstveno hvataju za riječi pjesme takva forma draža, ali nikako se ne mogu oteti misli kako je pjesma, kakvu god ona formu imala, u suštini ipak glazba, i da bi se kao takva trebala promatrati. Postoje, s druge strane, i pjesme čiji je lyrics samo par stihova, kao haiku, ali je tih par stihova dovoljno moćno i upečatljivo da im ni ne treba širina.
Mislim, zapravo, da su najuspješnije one pjesme koje, čak i ako te dočekaju s gomilom teksta, uspiju savršeno izbalansirati ulogu teksta i glazbe. No, koje su to pjesme? Kako odrediti količinu tog balansa? Svoditi glazbu i tekst na nekakve brojčane parametre, pa ne bi li to bilo posve pogrešno? Ili još gore, ovime bih lako mogla ući u sferu jedne teme o kojoj bih nekad voljela nešto napisati, ali se još uvijek ne usudim. O ukusima i procjenjivanju djela. Apsurdno, bavim se time, pišem glazbene kritike, polemiziram s drugima (koliko se usudim), imam izgrađene stavove o većini toga. I baš u zadnje vrijeme puno pričam s bliskim osobama kako je svako procjenjivanje dijelom neumoljivo subjektivno, vodi se osobnim ukusom, te postoji li zapravo neka univerzalna skala po kojoj bi se objektivno znalo – ovo je kvalitetno, a ovo nije? I tko uopće ima pravo postaviti takve kriterije, za koga bi se moglo reći da je dovoljni znalac da takvo nešto odredi? Ah, ali je li isključivo znanje temelj za procjenjivanje ili tu ima još “onog nečeg“ što nitko ne zna osloviti pravim riječima ili sintagmom? Vidite, lako se izgubiti u ovakvom labirintu razmišljanja. A mislim i da, koliko god se trudili, iz njega ne možemo izaći, ili bar ne možemo izaći samo jednim putem. Kao da sam se u zadnje vrijeme (napokon) pomirila s činjenicom da na neka pitanja ne postoje nepromjenjivi odgovori za koje se mogu čvrsto uhvatiti i koristiti ih više kao činjenicu, a manje kao mišljenje. S procjenjivanjem glazbe je definitivno tako (osim kad se pravim da nije, u ulozi ozbiljne školovane kritičarke, da, da!)
I zato ću ovdje staviti par primjera pjesama koje su short story, ali su po mome mišljenju jako dobro uspjele napraviti gore navedeni balans teksta i glazbe:
Nick Cave&The Bad Seeds, Jubille Street – osobno ideal short story pjesme, dramaturgija, aranžmani, lik u pjesmi/priči, spoj glazbe i teksta, sve! + verzija live in Copenhagen preporučam 10/10
Zabranjeno pušenje, Balada o Pišonji i Žugi – jedan od najpoznatijih primjera short storyja u regiji, zapravo su im sve pjesme takve, imaju nevjerojatno spretnu naraciju i primjer su jednostavnijih aranžmana koji nisu inferiorni tekstu
The Talking Heads, And She Was – jedna razrađena scena o toj She koja je u središtu pjesme, poletni aranžman koji je pravi primjer Byrneove izjave koju sam nedavno pročitala – da su Talking Headsi nastojali složiti glazbu u kojoj nijedan instrument nije glavni
Letu štuke, Minimalizam – ah, Štuke!, fanovi već dugo čekaju Šaranovu zbirku pjesama, rijedak primjer u kojem je glazbena podloga doslovno dva akorda (minimalizam!), ali ne gubi na zanimljivosti
Cameron Winter, The Rolling Stones – moje novo otkriće, mnogi kažu nasljednik Cavea (dakako Winter, ne Stonesi, oni su samo naslov pjesme!), ima on više narativnih pjesama, ova je kao monolog s vrlo jednostavnom glazbenom pratnjom, ali stvara specifičnu atmosferu sa suptilnom dozom nostalgije
Arsen Dedić, Kuća pored mora – Dedić je opsegom teksta short story kroz poeziju, manje kroz prozu, detalji, simboli i brdo pjesničkih slika, a glazbeni aspekt toliko razrađen da bi od domaćih autora on mogao biti taj idealni balans teksta i glazbe
David Bowie, Lady Stardust – puno teksta, svaki stih je jako ispjevan, vrlo starinski aranžman, nepretenciozno, ali bogato!
Haustor, TV Man – ovu sam analizirala i za jedan seminarski rad, vidi se Rundekov utjecaj režijskog svijeta, tekst pjesme je kao jedna scena iz filma, a glazba atmosferska i suzdržana do sola na gitari koji upotpunjuje zvučnu sliku
Dire Straits, Romeo and Juliet – predložak je doslovno Shakespeareova drama, onda znamo koliko je tekst opsežan, jako je lijepa početna melodija na gitari i sugestivni vokal “pripovjedača“
Đorđe Balašević, Priča o Vasi Ladačkom – kako ne spomenuti regionalnog majstora short storyja, sve njegovo je short story, ali ova baš u naslovu ima “priča“, primjer gdje je tekst u prvom planu, glas je napola recitiranje, napola pjevanje, ali aranžmani su vrlo bogati, ponekad dotiču i granicu s pretencioznim, ali mu to čak ni ja neću zamjeriti
Bruce Springsteen, Streets of Minneapolis – strani majstor short storyja, ali namjerno uzimam najnoviju pjesmu s jakom političkom porukom!, Springsteen uvijek ima vrlo pjevne stihove i catchy melodije
Bob Dylan, Changing of the Guards– još jedan strani majstor, dovoljno je prisjetiti se kako je Dylan dobio Nobela za književnost, a glazba je tipičan njegov stil + obrada Patti Smith mi je još i draža od originala!
I tako, našlo bi se tu zaista još dosta toga, i na mojoj playlisti i izvan nje, pa ću se zaustaviti na ovih desetak slučajnih odabira i napisati – za temu short story pjesama mogu samo reći da ipak mislim znatno drugačije od onog ishitrenog spašavanja glazbe za doručkom i da nemam samo jedno mišljenje o tome narušava li složen tekst primarnu funkciju pjesme – glazbu. Sve to ipak ovisi od pjesme do pjesme, a i o ukusu, kao što se vidi iz mojih primjera. Možda bi netko drugi baš demantirao sve što sam navela i populjuvao navedene izvođače, tko zna. Ionako velike debate najčešće ostaju nedovršene.
Pa eto, do sljedećeg čitanja, slušanja, polemiziranja i poluotvorenih pitanja!
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
