Preskoči na glavni sadržaj
Preskoči na podnožje
U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Neke su pjesme suviše tople pa odmah s jeseni utihnu…
…Zapisujem to u ciklus pjesama o ljetu koji pišem još od svibnja. Ta rečenica je stih, a možda ostane i cijela pjesma. Pišem puno takvih jednorečeničnih misli. Počinjem razmišljati o tim toplim pjesmama, tražeći njihov zajednički nazivnik. One nisu nužno ljetne, ali nešto me u njima asocira na ljeto. Ono nešto riječima neopisivo, zbog čega kliknem strelicu udesno kad mi dođu na slušanje ujesen. Naprosto, previše su tople i podsjećaju na nedostajanje ljeta.
Zadnjih par godina imam teoriju da u rujnu postajem najbolja verzija sebe – najsamopouzdanija (moguća, teško je to), s jasnim ciljevima i predodžbama o životu, usudim se izaći iz sigurnosti samopostavljenih okvira kojima sam davno skrojila obrise. Kad se takva odvojim od ljeta, ta Ja počinje nepovratno blijedjeti, zbog čega rastanak s ljetom postaje još bolniji.
Prekidam ovaj koloplet misli novom – zbog koje sam pjesme zapisala dotični stih? Ne mogu se sjetiti.
***
Ne volim one sezonske „top 10“ priče, playliste za put do mora, cozy glazbu za jesen i zimu, filmove koje treba gledati i knjige koje treba pročitati točno u određeno doba godine i slično. Ipak, takve liste nerijetko radim i ja, čak i pišem o njima, samo ne unaprijed, već naknadno. Prvo se dogodi ta scena, taj događaj, sezona, a tek kad završi mi dolazi glazba koja ju opisuje. Tako bilježim pjesme na koje me asocirala noćna vožnja, prošlo ljeto, neko doba za koje shvaćam da se promijenilo, neka verzija mene koju sam ostavila iza sebe.
Pa, evo kako mi zvuči proteklo ljeto i koje su to tople pjesme isprane jeseni:
Cameron Winter: Love Takes Miles
Smiješno, lik se preziva Winter, a meni je sinonim za ljeto! Čak štoviše, otkrila sam ga početkom godine i kao da sam otpočetka slutila da mi se još nije uklopio u to razdoblje, kao da je čekao ljeto. Ova mi je pjesma jako draga za vožnju u autu (ja sam, dakako, vječiti suvozač i DJ), cijela pjesma kao da doslovno vozi (miljama) do cilja, kojem smo sve bliže u završnim stihovima „you better start a walking“. Da nema završnog reza pjesme, nego da odlazi u fade out, djelovalo bi kao da ta vožnja nikada ne prestaje, nego samo polako nestaje, predaleko da bismo je više mogli čuti.
Sam Fender & Olivia Dean: Rein Me In
Rein Me In je jedan od osobno najboljih novih stranih dueta, kojem opasno konkurira i prije koji dan objavljeni Where Is Gone? u izvedbi Fontaines D. C. i Rosalije. Ima taj repetitivni uzorak gitare koji, kao i Winter, konstantno vozi. Iako joj tematika nije nimalo sretna, ova nas pjesma lako prigrli toplinom koju utjelovljuju vokali i podcrtava saksofon pred kraj pjesme. Dan prije nego što je došla ona prava, kišna jesen od koje mi puca koža na rukama, ovaj sam duet izvodila s frendom na otvorenju jedne fotografske izložbe, i kao da je upravo ona označila onu završnu točku ljeta nakon koje nosimo kapute. Zapravo, Olivia Dean generalno zvuči kao granice ljeta – njegov najraniji početak i postepeni kraj.
Fat Freddy’s Drop: Avengers
Ok ovo je klišej, svi ćemo pomisliti na ljeto kad čujemo reggae i dub… i to je čisti stereotip, ali ovo su zaista zvukovi ljeta! Radila sam ljetos na festivalu na kojem je ovaj bend nastupao i ova pjesma me posebno privukla šarmantnim brassovima, plesnošću i promjenama ritmova. Iako je duža i repetitivna, a takve mi pjesme inače nakon nekog vremena znaju dosaditi, Avengersi mi prođu u trenu i rado im se vraćam.
DON WEST: Small Change & Curtis Mayfield: Move On Up
Ove dvije pjesme u mojoj su glavi spojeni diptih i obavezno ih slušam jednu iza druge. Ove godine sam se nekako više otvorila prema funky-pop pjesmama i opisani diptih mi je dosta obilježio proteklo ljeto. Jednostavno, energični ritam uz koji se dobro đuska bio je pravi izbor za sva ljetna uzbuđenja. Small Change sam, smiješno, otkrila preko Instagram reelsa (inače takve ljude ismijavam), a Move On Up preko covera ranije spomenute Olivije Dean.
Dire Straits: Lions
„Red sun going down, way over dirty town“, ovo je pjesma za ljeto u gradu, ne nužno Zagrebu. Ima jedan lik na Instagramu koji pronalazi najbolja mjesta za slušanje određenih pjesama i mislim da sam ja pronašla mjesto za ovu, a to je Pulska arena pod svjetlima predvečerja. Ima nešto baš melankolično u ovoj pjesmi, a to ću najbolje opisati citatom kojim ponovno vežem glazbu sa svojim ljetnim rukopisom u kojem se nalazi sljedeći stih – „nostalgija za nečim što još traje“. To je Lions. Volim kad kroz glazbu krenem pisati.
Arsen Dedić ft. Darko Rundek & Rade Šerbedžija: Na nešto me sjeća taj grad
Ovo je za ljetno plakanje. Ovo je prava poezija, za odlazak s mora. Mislim, što očekivati od trija Arsen-Rundek-Šerbedžija? Iz nekog razloga nikad prije nisam čula ovu pjesmu. I nju sam, zapravo, otkrila na Instagramu, sjećam se da je jedan glumac objavio story s dijelom saksofon sola, koji zvuči totalno retro. Jedan mi je od najboljih osjećaja kad otkrijem neku super stvar izvođača kojih, kao u slučaju Arsena, više nema i nekako misliš da si odslušao sve njihove bitne pjesme, osvijestivši da nove više ne mogu nastati. Budi mi se stara čežnja.
Flyer: Magija
Evo još malo funky-popa i to domaćeg. Petra iz Flyera je moja kolegica na Ribnjaku, pa sam imala čast čuti preview ove pjesme, friško iz studija. Vrlo domišljat tekst (osobito dio sa štukom u šlagu), ležeran ugođaj i prekul višeglasje na kraju pjesme odmah su dobili potencijal za zvuk mog ljeta. Slušala sam je najviše u lipnju, dok me nešto trebalo prebaciti iz burnouta pred kraj ispita u miran i bezbrižan početak ljeta.
David Byrne: Like Humans Do
Ok, da, Byrne je jedan od koncerata koji su obilježili moje ljeto, ali o tome sam već previše puta pisala pa ako vas zanima, predlažem da checkirate Perkatonic magazin 😊. Ali nije samo to razlog ljetnosti ove pjesme, stihovi „I’m breathing in, I’m breathing out“ su totalna anti-anxiety himna, ljeto koje te prigrli i kaže da si dosta brinuo. Ima jedan (polu)otok kraj kojeg prolazi trajekt za Šoltu na kojoj ljetujem i ove godine kad sam plovila pored njega, pustila sam si baš ovu pjesmu i od sad je to slika koju vidim svaki put kad slušam Like Humans Do.
Iggy Pop: The Passenger
Iggy Pop mi je već stara tradicija za odlazak na more, a Passenger je cijeli takav da te gura naprijed. On sam je auto čija vožnja nema pauze. Svjesna sam klišeja naslova ove pjesme i putovanja, oni koji vole pametovati zgražavat će se kad ju netko izabere za pozadinu fotografija s puta, ali svi klišeji su nekoć bili novo, smisleno otkriće. Doduše, ljetos sam se dublje upustila i u njen cover u izvedbi Siouxie and the Banshees i moram priznati da mi je sjela kao odlično osvježenje godinama poznate pjesme i vozila me na isti način kao i original.
Patti Smith: Redondo Beach
Priznajem, i plaža u naslovu i reggae ritmovi najvećim su dijelom zaslužni za ljetnost ove pjesme Patti Smith. Sjećam se da sam ju prvi put čula prošli Badnjak, u Wendersovom filmu Perfect Days, u trenutku kad ju na kazeti pusti djevojka kolege glavnog lika, japanskog čistača wc-a. Iako se ni radnja filma ni Badnjak ne poklapaju s ljetom, Redondo Beach je unijela toplinu u film i samo sam čekala da dođe sezona u koju će se dobro uklopiti.
Blur: Parklife
Pišući ovu kolumnu, shvaćam koliko smo zaista oblikovani društvenim mrežama. Evo, prva asocijacija na Parklife opet mi je Instagram, jedna prijateljica ju je stavila na post sa skijanja, nimalo ljetno. I mogu vidjeti razlog za to, ova je pjesma prikladna za neko grupno druženje ekipe, bilo na skijanju ili na moru, tu je puno bezbrižnosti, zezancije i malo cuganja. Ono što je više neobično je moje pamćenje svačijih objava, opisa ispod slika i odabira glazbe uz objavu. Zaista to ne radim namjerno! Uglavnom, ovu sam pjesmu zamislila za vožnju katamaranom s Hvara, odnosno vožnja do Hvara me, dakako naknadno, asocirala na Parklife, pa sam ju pustila na povratku.
Porto morto: Gužva
E ova pjesma je jedina koja mi paše uz cijelu godinu. Većinu vremena ona je moja svakodnevna gužva u Zagrebu, orkanski vjetar u ožujsku usred kojeg organiziram koncert na Muzičkoj akademiji, bezvezni dan u studenom kojem pjesma daje motivaciju, završetak ispita u zimskom roku… Ali ona je svakako i ljetna, između ostaloga izdana je u srpnju prošle godine, i njena je poruka – kao i nada koju daje konstantnom satirom današnjih doslovnih i metaforičkih gužvi – istovjetna onom stanju koje dosežem u rujnu. Samopouzdanje i odlučnost.
The Smiths: Ask
Iako ni njoj tema nije ljetna, početak pjesme Ask zvuči kao plaža. Provjerila sam raspored instrumenata u pjesmi, Google kaže da ne sadrži havajsku gitaru, iako sam oduvijek uvjerena da ju čujem na početku, vjerojatno samo Johnny Marr električnu gitaru svira na takav način. Kakav je to havajski način? Valjda, melodijske progresije koje nas asociraju na takvu glazbu. Uglavnom, kasnije sam shvatila da mi kao ova pjesma zvuči mjesto Stomorska na otoku Šolti. Ako ikad budete tamo, pustite si ovu pjesmu da čujete kako zvuči Stomorska 😊.
Ray Charles: Georgia On My Mind
Za kraj, ovaj predivni klasik. Bio je bis na tradicionalnom otočkom jazz koncertu i pjevačica Valerija Nikolovska najavila je ovo kao jedan od svojih omiljenih jazz-blues standarada. Moram priznati, prije sam ga znala samo onako sporadično, a kad sam ga čula u njihovoj izvedbi, pred sobom sam vidjela put kojem smo se vozili do mjesta u kojem je bio koncert. One violine na početku zaista su filmične, a back vokali totalno snoviti. Mislim da se ova pjesma može uklopiti u bilo koje doba godine, ali sad dok ju slušam još uvijek razmišljam o ljetu, začarana njenom mirnoćom.
Sve ove pjesme sada već polako preskačem na playlisti, spremam i brižno čekam da opet zažive, dok istovremeno skupljam naredne trenutke koje ću, naravno opet naknadno, također opisati glazbom.
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
