U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Književnost glazbe
Ja se, ustvari, bavim apsurdnom djelatnošću. Pokušavam riječima opisati najapstraktniju od svih umjetnosti. Grupiram slova njezinog jezika u fraze i taktove i u njima pronalazim skrivena značenja. Par takvih slova izvedenih na određen način na određenom instrumentu sugerirat će mi da opišem njihovu emociju, funkciju, temu, stil i izvedbu. Glazbu prevodim u riječi i ta je njihova simbioza postala nezaobilazni dio promatranja i jednog i drugog.
Kada me netko pita što je muzikologija (iako je puno bolje pitanje zašto je na Wordu obavezno podcrtana crveno kao greška?) kažem jednostavno – znanost o glazbi. Grčke riječi mousikē i logos, (glazba i učenje), koje naizgled tvore vrlo jednostavnu složenicu. Kao što je jasno da je biologija znanost o živim bićima, meteorologija o vremenu, zoologija o životinjama, sociologija o društvu… i tako bi se moglo nizati bezbroj logija čiju je definiciju tako lako složiti. Ipak, u mojoj je struci ta logija dosta širok pojam nesvediv na takve jednoznačne definicije. U njenim se granama nalaze i razne druge logije, pa tako postoje psihologija glazbe, sociologija glazbe, etnomuzokologija, fiziologija glazbe te glazbena akustika i estetika, dvije nelogije glazbe koje su također znanost. I zato ju ne mogu opisati jednom rečenicom.
Jako malo (premalo!) ljudi je čulo za muzikologiju, a kamoli da su probali opisati čime se ta neobična znanost uopće bavi. Zapravo, čim je riječ o znanosti o nekoj umjetnosti, mnogi to shvaćaju kao oksimoron – pokušaj konkretiziranja nečeg apstraktnog, uokvirene šablone u koje trpaš nategnute teorije nekog neozbiljnog užitka za kraćenje dokolice. Takav me stav i neznanje, apsolutno subjektivno, frustriraju, pa često pomislim kako bih rado napisala neki tekst o tome.
No, ne želim (ili ne mogu?) probati svesti muzikologiju na prazne i konkretne definicije. Želim povući paralelu između njene i svoje potrebe za riječima i podsjetiti na povezanost nota i teksta. I sama se glazba još u antici definirala pojmom mousikē technē (umijeće muza), koji je podrazumijevao spoj glazbe, plesa i poezije – dakle, glazbe i riječi.
Zadnjih godina pišem baš poeziju i svi me (pre)često pitaju je li moja sklonost prema poeziji nastala zbog bavljenja glazbom – pa maturirala sam klavir, pa sviram skoro petnaest godina, pa upisala sam Muzičku akademiju… moja poezija mora da je proizašla iz toga! Iskreno, dugo sam tvrdila da uopće nije tako i dosta sam odvajala glazbu od poezije. Tek sam u zadnje vrijeme počela uočavati neke poveznice među njima. Zapravo, mislim da je moje osvješćivanje njihove povezanosti proizašlo prvo iz poezije, a tek onda iz glazbe. Kao da mi je pisanje poezije pobudilo asocijacije na glazbu, a ne obratno. A vezano uz povezanost glazbe i teksta u pjesmama, baš mi je odnedavno misli okupirala ideja o poeziji u popularnoj glazbi – tekstovima pjesama rock (žanra koji volim) bendova koje bi izolirane funkcionirale kao poezija. Do te mjere da planiram na faksu to bolje istražiti i napisati i rad o tome.
Ono što kod poezije nisam nikad voljela jest sintagma zvučnost stihova – kako stih može zvučati kao glazba? Mislim da je to nategnuta floskula. Ono što je zaista glazbeno u poeziji je metrika, broj slogova u stihovima i tempo u kojem se oni čitaju, čime se ostvaruje imaginarna mjera, kao u glazbi. Bilo bi fora da se može reći: „Čitam u četvrtinskoj mjeri“ ili „Ovaj stih je polovinka s točkom!“. Treba spomenuti još jednu ulogu glazbe prema tekstu, a to je da glazba itekako može opisivati atmosferu stihova poezije, što bi bio postupak obrnut muzikologiji – prevođenje riječi u tonove, a ne tonove u riječi. Iako to ponekad rade kompozitori (ako je riječ o skladanju na neki tekstualnu predložak), takva se logija još nije u potpunosti stvorila.
Bez riječi, izgleda, ne možemo ni ja ni struka za koju se školujem. Tako se muzikologija, nakon stoljeća u kojima su preneseno značenje glazbe elaborirali razni glazbeni teoretičari i veliki filozofi, rodila iz potrebe da i glazbu opisujemo riječima. I da to postane zasebna struka. Riječi su postale sve “popularnije“, pa su čak i sami kompozitori počeli zapisivati tekstualne programe svojih djela, primjerice simfonijskih pjesama, i tako slušatelju prikazali svoje intencije koje su glazbom, kao riječima, htjeli ispričati. U korak s muzikologijom, i u meni postoji neobjašnjiva potreba za ispreplitanjem glazbe i književnosti, nota i riječi. Zato je za mene muzikologija tekst koji nastaje zbog i nakon glazbe, ono što povezuje i definira njihov suodnos, kao nova znanost bez logije – kao književnost glazbe.
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
