U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Klavir in memoriam 2012 – 2026
U utorak imam zadnji ispit iz klavira nakon 14 godina sviranja. 14 godina – to je tek nešto manje od dvije trećine mog života, cijeli život najstarijeg djeteta kojem predajem pjevanje i sam kraj života zadnjeg psa mog dečka. Dvije trećine svog života sviram.
Znam dobro da je formalno obrazovanje samo službena oznaka i da te njegov završetak ne može spriječiti da sviraš cijeli život. Ipak, činjenica da više nisi dio sustava u koji si, uz sve njegove mane (i ajde, vrline), bio sigurno uljuljkan većinu svog života dosta je hard to swallow, osobito ako si ovakav nostalgičar-romantičar kao ja.
Stavljam zato ovdje razne klavirske momente kojih se sada mogu (pri)sjetiti, jer tekst je jedini koji ostaje isti i nakon 14 i nakon četverostruko više godina.
***
Ušla sam u svijet klasike kao dijete novovalnih Ex YU roditelja u čijem su se autu slušali isključivo Haustor, Azra, EKV i da ne nabrajam sve prvoborce te scene, uz ponešto Nicka Cavea, Iggyja Popa, Smithsa i niza stranih velikana. Čitaj – o klasici nisam znala gotovo ništa. Sjećam se kako je prijateljica iz školske klupe često pod odmorima i za ručkom u školi afektirano imitirala operno pjevanje, hvaleći se kako često s bakom posjećuje HNK (moja je baka, npr., slušala Laurie Anderson) i kako je njen pradjed jedan slavni hrvatski skladatelj (o kojemu sam taman učila ove godine na kolegiju Hrvatskog 20. stoljeća!). Ako je to klasika, mislila sam, nikad je neću slušati! I neću lagati, trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na taj kompleksni glazbeni jezik, ali već sam na prvoj godini učenja klavira jako zavoljela klasičnu, pogotovo klavirsku glazbu. Toliko da sam dogurala i do klavirske glazbe kao teme za skori diplomski!
***
Prva profesorica klavira Neva mirisala je na čaj od trešnje i kumkvat, dvije stvari koje smo i obavezno konzumirale na svakom našem klavirskom susretu. K Nevi me odveo naš zajednički prijatelj Mladen, koji nažalost nije doživio niti jedan moj klavirski nastup, a inače je jako volio glazbu.
Prvi sat klavira ikad bila sam toliko nervozna i ukočena da sam, kad me Neva pitala kako držim ruke dok hodam (aludirajući na prirodnu poziciju šaka koja je potrebna za sviranje), ustala kao vojnik, zategla i ispružila prste ruku što sam više mogla. Bilo mi je full neugodno.
Sjećam se i kako me Neva u 3. osnovne stavila u vatru da samo par tjedana nakon odsviranog natjecanja iz klavira sviram jednu novo naučenu skladbu – Talijansku polku S. Rahmanjinova, i taj mi nastup nije baš bio savršen, iako me tadašnja pročelnica klavira pohvalila što sam stigla pripremiti novi program tako brzo, ja sam baš bila nezadovoljna.
Nezadovoljna sam bila i godinu ranije, na svom prvom većem nastupu u Hrvatskom društvu skladatelja, kad sam svirala Novu i Bolesnu lutku P. I. Čajkovskog. Ali, nisam bila nezadovoljna svirkom, nego bakom koja nije stigla na vrijeme pa me slušala iza zatvorenih vrata dvorane. Još uvijek se pomalo ljutim zbog tog.
Sjećam se i Nevinog poticajnog „Hajde!“ kad me publika zvala na drugi naklon nakon prvog nastupa ikad. A i baka je tad uspjela ući u dvoranu. I jedne nepredviđene situacije zbog koje Neva nije mogla prisustvovati mom nastupu u HGZ-u 2016. Svirala sam Pokladnu etidu Davora Bobića, jako dinamičnu stvar s puno “lupanja“ i klastera (istovremeno sviranje tonova koji su jako blizu jedni drugima).
Neva je, meni posve šokantno, nakon mog 4. razreda osnovne otišla u mirovinu te me preporučila svojoj kolegici i mojoj drugoj profesorici klavira, Željki.
***
Te sam jeseni doživjela prve velike promjene u školovanju (a bome, doživjet ću ih kasnije još!) – prestala sam biti Klinka s Ribnjaka i na satovima klavira više nisam pila čaj od trešnje. Shvatila sam to tada kao prvi prekid s djetinjstvom. Željke sam se isprva malo bojala, tražila je veću disciplinu i demistificirala mi je vlastitu sliku o sebi kao supervještoj pijanistici. Jednom sam, slagavši kako sutradan imam veliki test u školi, ranije izašla sa sata klavira i otišla u dvoranu škole slušati svoju simpatiju na produkciji iz klavira. Te sam godine i gadno zapela na trilerima u Haydnovoj sonati u D-duru i oktavama u skladbi Patuljci Edwarda Griega. Nakon te godine Željka i ja smo si postale super, imale smo dosta internih fora, a na satovima smo, uz sviranje, pričale o puno stvari iz svijeta filma, književnosti, glazbe i popkulture. Godinu kasnije Željka je osmislila šesteroručni klavirski trio, nešto što se ne viđa prečesto u školama, i to mi je sviračko iskustvo bilo jedno od najzabavnijih.
***
U prvom srednje vratila sam se u formu, išla sam na dva natjecanja iz klavira i dobila sam na sviranje (dobiti na sviranje, tako lijepa sintagma!) Romansu u f-molu, Petra Iljiča Čajkovskog, jednu od dvije najdraže skladbe koje sam svirala uopće. Te godine nisam prošla audiciju za veliki koncert u HGZ-u, i priznajem bila sam time dosta razočarana, ali sam koncertić na Muzičkoj akademiji (mom budućem faksu) odsvirala najbolje što sam tada mogla. Zaradila sam tako dug pljesak i poziv na drugi naklon nakon izvedbe, zbog kojeg se moj tadašnji dečko jako naljutio i rekao mi da sam umišljena. Ne znam ni danas točno zašto, samo znam da će on ove godine diplomirati klavir, a ja sam davno odustala od ideje da postanem glazbenica. Jedan je od razloga i to što sam si, moguće od vježbanja za natjecanje, nešto napravila s lijevom rukom i više mi nikada nije bila tako gipka i nisam mogla brzo svirati njome. Na pregledu nisam nikad bila, imam health anxiety.
***
Moj drugi srednje naglo je bio prekinut opsadnim stanjem – pandemijom korone i zagrebačkim potresom. E, to je bio pravi kraj djetinjstva, a ne nedostatak čaja od trešnje na satovima klavira! Još se taman prije toga moja muzička škola preselila na drugu lokaciju, a onda su krenuli i satovi klavira online, uz iznimke odlazaka na satove kod Željke doma, kao i mog i Katjinog (prijateljica i kolegica iz Željkine klavirske klase) šverc-prosviravanja programa u školi, koje nije bilo dozvoljeno. Prestala sam tada razmišljati o profesionalnom bavljenju klavirom i shvatila sam da je jedino što u životu želim najviše raditi – pisanje, odnosno pisanje o glazbi. Ipak, sjećam se jednog zimskog kolokvija iz klavira, na kojem sam bila toliko sretna što imam priliku ponovno negdje svirati uživo, da sam posve zaboravila na tremu i u sviranju uživala najviše ikad. Za nekih desetak dana na red je došao i veliki potres u Petrinji. Naknadna podrhtavanja osjećala su se još danima nakon, u inače krasnom periodu između Božića i Nove godine, a jedno od njih nije mi dalo da razriješim predzadnji akord Brahmsove Rapsodije u g-molu, pa je jadna skladba ostala bez tonike (rješenja), na klavir su pale božićne lampice, a ja sam plakala ispod štoka stišćući note koje sam iz nekog razloga ponijela sa sobom – kao da bi mi imalo koristile pri evakuaciji.
***
Kad sam se, u maturskom razredu, napokon dočepala normalne nastave, već sam odavno znala kako ću pokušati upisati Muzikologiju. Zato je profa odlučila da za maturalni koncert ne radim neki previše težak program, osim što nisam imala vremena ni kompetencije za to, bilo je izglednije da ću prijemni iz obligatnog klavira uspješnije položiti uz dobro odsviran program srednje težine nego loše odsviran težak program. Iako sam to znala, nikako nisam bila zadovoljna s Mozartovom sonatom u A-duru koju sam dobila za program, iako danas te varijacije smatram divnima i davno sam prestala percipirati Mozarta kao laganog i sladunjavog skladatelja. Osim Mozarta, u program mi je tada došla i druga najdraža skladba ikad, Etida Tableau u g-molu Sergeja Rahmanjinova, pa sam barem nečim bila izrazito zadovoljna! Voljela sam i Chopinovu polonezu Adieu!, ali taj adieu nisam uopće shvaćala ozbiljno jer sam čvrsto vjerovala da ću upisati Muzikologiju i nastaviti s klavirom, u kakvom god obliku.
***
Dolazim na Akademiju i upisujem klavir kod profesora Marija koji je sve osim fahidiota. Naši su sati prava muzikologija s praksom sviranja. Pričamo o tehnikama sviranja, stilskim razdobljima, mehanizmu i građi klavira, njegovim pretečama i uspoređujemo izvedbe poznatih pijanista. Sjećam se da mi je jednom spominjao kako je jedan muzikolog klasificirao durove i molove po raspoloženjima i osjećajima. Ne sjećam se više kakav je bio As-dur, ali znam da mi As-dur dio drugog stavka Mozartove sonate koju vježbam za ispit trenutno zvuči kao onaj sretni dio nostalgije, nešto što osjećam dok razmišljam o proteklih 14 godina s klavirom.
Na kolegiju Klavir obligatno više nije potrebno svirati napamet, nego iz nota, kako nisam navikla tijekom osnovne i srednje glazbene škole. Zato sam ovdje na Akademiji stekla vještinu bržeg snalaženja u notnom tekstu i točnijeg čitanja nota, što mi je bila baš velika mana tijekom cijele srednje škole. Naučila sam i svirati opuštenije, zato što želim, ne zato što moram, i klasičnoj glazbi pristupiti kao užitku, a ne ozbiljnosti i preciznosti. Počela sam zaista svirati, neopterećena uspjesima, ocjenama i deadlineovima. I tu se uvijek sjetim svojeg prijatelja iz osnovne škole, koji zna svirati x instrumenata, a ni dana nije proveo u glazbenoj školi. Kad su ga pitali zašto nikada nije upisao glazbenu školu, iako su mu svi u užoj obitelji glazbenici, izjavio je: „Zato što onda ne bih imao vremena za sviranje.“
***
Satove klavira na Akademiji uspjela sam produžiti s dvije na četiri godine studija, uz brojne komentare „šta će ti to?“, u pravilu od studenata, manje ili gotovo uopće ne od profesora. Zato bih se ovdje kratko osvrnula na današnji stav prema želji za nekim dodatnim znanjem ili vještinom, iako bih o tome mogla napisati i cijelu novu kolumnu (a ne kažem da neću!). Tužno je što na UMJETNIČKIM faksevima vlada toliko gotovanstvo i, kako bi rekao jedan naš osebujni profesor, antiintelektualizam. Mrzim, prezirem što ljudi sve samo žele riješiti sa što manje truda i, naravno, što većim uspjehom i slavom. Ušutkuju te kad želiš nešto saznati, pitati, raspraviti, kad se raspisuješ i proširuješ priču, povezuješ, čitaš (!) i razmišljaš, nastojiš imati svoj stav, ako se već “ulizuješ“, “ulizuješ“ se zanimanjem za tematiku, a ne nekim plitkim okolnim stvarima i nedajbože, da uz ono čime se baviš imaš interes za još nečim humanističkim, pogotovo za književnosti ili (njima najbesmislenijom od svega) filozofijom. A ako se slučajno usudiš biti takav, zalijepe ti etiketu da ne znaš razlučiti bitno od nebitnog ili da ne razmišljaš o svojoj budućnosti. Dno!
***
Scrollam neki dan Instagramom u pauzi od učenja i izleti mi video čovjeka od 91 godine s demencijom kako svira Rahmanjinova (sigurno ne slučajno!) kojeg je svirao u mladosti. Baš me dirnuo taj video. Mislim da mi je zaista trebao doći taj video na feed, da mi dokaže kako je sviranje vještina koja ne prestaje nakon 4 godine faksa, ni nakon 14 godina, a ne mora ni cijeli život, ako tako želiš. S tom sam mišlju nastavila vježbati za ispit, u sebi ponavljajući da novo poglavlje i promjena ne znače ni katastrofu ni kraj.
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
