U rubrici ‘Eseji i kolumne’ donosimo refleksije, osvrte i promišljanja o književnosti, kulturi i iskustvu svakodnevnice. Rubrika okuplja tekstove raznih autora i autorica, svaki donoseći vlastiti način promišljanja i pristup odabranoj temi.
Glazba kao tekstura poezije
Prošla su neka četiri mjeseca otkako sam zadnji put bila ovdje, a svaki put mi sve izgleda kao netaknuto, ostavljeno onako kako sam zadnji put gledala, pomislim dok gledam svoj mutni odraz u zamagljenom ogledalu zajedničke kupaone u dvorcu Stara Sušica. Sjećam se kako je izgledao stolić na kojem sam ostavljala poluotvorene Školice Julia Cortázara, koje je boje bila posteljina i kako je mirisao papir za ruke u wc-u, smješten u preniskom pretincu kako bi ga osnovnoškolci mogli lako doseći. Ljeto 2024., došla sam na radionicu kreativnog pisanja slučajno, ostala neplaniranih tjedan dana i otvorila nezamisliv broj novih slučajnosti koje su stvarale nove materijale za pisanje. Tako sam i danas ovdje, ali ne slučajno, već s namjerom da se prepustim slučajnosti. Isplanirana slučajnost, ako to uopće postoji. Sudjelujem u glazbeno-poetskom performansu koji nosi naslov istoimene pjesme beogradskog pjesnika (i jednog od dvojice mojih su-performansera) Nikole Mladenovića – Tekstura poezije.
Zadnje (meni, a prvo za CeKaTeKa-u) o čemu sam pisala moj je i odnos struke za koju se obrazujem (muzikologije) prema glazbi i riječima te njihovo ispreplitanje koje u zadnje vrijeme smatram svojim velikim interesom i temom kojom se rado bavim. Tekstura poezije tim je zamislima sjela jednako dobro kao meni slučajni odlazak na radionicu pisanja u ljeto 2024.
Iako u dvorcu obično predstavljam svoje literarne pokušaje, ovaj sam put došla kao glazbena performerica, skladateljica sitnih minijatura ambijentalne glazbe, odnosno glazbe koja će biti tekstura riječima – stihovima pjesnika Nikole Mladenovića i Davora Mandića. Izbor pjesama iz njihovih zbirki Jasni izbori i Kuća dobila sam desetak dana ranije i krenula ih iščitavati prvi put kao čitateljica, a onda kao glazbenica. U glavi sam najprije stvarala slike čiju su mi atmosferu sugerirali stihovi, a zatim te slike pretakala u tonove i minimalističke akordičke progresije. Dakle, vizualni aspekt bio je kao most između riječi i zvuka. Nešto se slično dogodilo i u dvorani u kojoj smo izveli performans jer su vizualni dio i prostor, koji su osmislili Nikola Mladenović i naša CeKaPe-ovkinja Aleksandra Vučković, i u realnom vremenu imali takvu ulogu.
U prvom je dijelu izvedbe publici oduzet upravo taj vizualni doživljaj – ne znajući točno što ih čeka, ušli su u ugodno osvjetljenu prostoriju iz koje su još ranije dopirali zvuci klavirskog preludiranja (čitaj: vježbanja prvog dijela etide Adolfa Jensena koju sviram na kolokviju idući tjedan) te sjeli po dvoje na madrace na kojima su ih dočekali povezi za oči. Tako “slijepi“, ostali su prepušteni samo onome što čuju ili vide u mislima na koje ih potiču glazba i stihovi. Slijedila je konstantna izmjena glazbe i poezije, glazbene tišine u kojoj ostaje samo riječ, glazbenih intermezza koji bi vodili do sljedećeg dijela ili pak malih dijaloga klavira i glasa u kojima je s glazbene strane ključna riječ bila improvizacija. Moram priznati, kao drilanom klasičaru dugogodišnjem u takvom sviranju klavira ovo mi je bio velik izlazak iz comfort zone. Skladanjem se nikada nisam bavila, zatočena sam između strogih pravila klasične harmonije i velikog utjecaja posve drukčijih postupaka rock glazbe koju slušam, a kao veliki control freak redovito strahujem od pogrešaka pa mi improvizacija nije toliko blizak pojam. No, volim kad je frka, kad se bacim u vatru, pa sam se prepustila atmosferi i valjda prvi put ikad svoju ulogu control freaka ostavila sa strane. Pratila sam proces kojim smo pjesnici, publika i ja postajali homogena masa, usmjerena samo prema pojmovima kao što su atmosfera, osjećaj, doživljaj i spontanost.
Nakon što smo izveli čisto performativni dio, publika je dobila zadatak da napiše jednom riječju ili sintagmom kako se u tom trenutku osjeća. Težak zadatak, pomislim. Nikad mi to nije išlo, bez puno razmišljanja svesti svoje trenutno stanje na samo jednu ili par riječi. Možda je i to dio spontanosti koja mi nedostaje? Zatim su s tom riječju morali doći do zida u dvorani koji je bio imaginarni tok rijeke i nalijepiti papirić na onaj dio rijeke na kojem misle da se sada nalaze – izvor, slapovi, brzaci, ušće. Vidim, dosta ih se stavilo u brzace, očito im je trenutno burno u životu. To me na trenutak rastuži i dirne. Tako zamišljena ostajem do samog kraja izvedbe.
Program smo ipak završili zajedničkom diskusijom. Ona je mogla biti poticaj publike da komentira izvedbu, ali mogla se i svesti na književno japajakanje o napisanim zbirkama, kao na spomenutim suhoparnim promocijama. Na kraju smo, nažalost, dobili i jedno i drugo. Pričalo se puno o tekstu, sve manje o glazbi, što je u zadnji čas ispravila jedna draga kolegica pa smo se opet našli na početnoj zamisli, koja je takva i trebala ostati – tekstu i glazbi koji se prožimaju. No dobro, da ne uđem i ja u sferu onoga o čemu kritički pišem, zaključujem – takvi su valjda nekad (neki) pisci, ne bih znala. Jer glazba mi je i dalje (uvijek) primarna struka!
Naš glazbeno-poetski performans nitko nije snimio. Zaboravilo se, previše se u njemu bivalo bez potrebe za drugim podražajima. Mogao se vidjeti i doživjeti samo jednom, tada tamo, i nigdje drugdje. To je još jedna stvar koju inače volim prevenirati i izbjeći, jer pomalo sam opsesivna u bilježenju trenutaka fotkama i videima, kao da se bojim da ću nešto zaboraviti, ili možda mislim da ću tim ovjekovječivanjem onemogućiti da se trenuci pretvore u prošlost. A na takve trenutke koji su neminovno postali prošlost, čula sam, nagnao je publiku performans Tekstura poezije, koji vjerujem da će teško zaboraviti. A ja neću zaboraviti kako me CeKaPe-u još jednom potaknuo da vježbam i prihvaćam nesavršenosti i spontanosti.
O autorici
Nora Kostelnik Pogačnik (2003.) studira muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, piše glazbene kritike za portal Glazba hr., poeziju, kratke priče i (polu)literarne impresije na portalu Perkatonic.
Maturirala je klavir, svira 14 godina i korepetira Dječji zbor Klinci s Ribnjaka.
U svojim tekstovima spaja glazbu i književnost, znanost i literarnost, a svoje overthinkanje liječi pisanjem.
