Kupaonica na vrhu nebodera napola je osvijetljena. Još je rano, tek par sunčevih zraka. Žena skvrčena na toaletu ne sluti da će njezina lakoća postati i tuđa. Osjeća posljedice zahvata. Boli je svaki dodir. Uzdiše. Prerano je za bol. Udahne, stišće mišiće. Bol prodire, vrisne.
Prodoran zvuk, lom stakla i ženski vrisak. Osluškuje. Ne može konstruirati zvukove. Zaboravi na njih, prerano je. Pusti vodu, uđe u tuš-kabinu. Tople kapi joj padaju po ramenima i prsima. Ugodno joj je. Uzima ulje, masira donji dio trbuha. Bol popušta.
Promatra se u ogledalu. Tijelo joj se promijenilo. Još se nije navikla na nepravilnosti. Oblači haljinu i stavlja šminku. Veže kosu.
Uzme bicikl i uputi se prema dizalu. Rukom pohita prema gumbu, osjeti krhotinu pod potplatom. Promatra slomljeno staklo. Razbijen je prozor. Vandalizam, opet.
Otvori ulazna vrata. Zastane u trenutnom šoku. Žensko tijelo ispruženo kraj njezinih nogu, beživotno. U lokvi krvi. Glava joj je kraj otirača, trup na stepenicama. Noge su joj skvrčene pod nepravilnim kutem, gotovo kao da je namještena. I oči, oči kao da je gledaju. Primijeti da su jednako svijetle kao njezine.
Naočale su joj ostale cijele, razmišlja. Trebala bi pozvati policiju, hitnu pomoć. Trebala bi ostati ovdje, tko zna koliko će trajati istraga. A trening, sastanak i kava? Vadi mobitel, pogledava na sat. Osvrne se okolo. Kvart je pust. Promatra prozore zgrada. Mirno je. Sjedne na bicikl, ode.
***
Polagano vozi prema zgradi. Nada se da su uklonili tijelo. Siđe s bicikla. Susjedi su oko zgrade. Crvena je mrlja i dalje na stepenicama. Tijela nema. Uzdahne, neprimjetno. Osjeti bolove u trbuhu. Nasloni bicikl, skvrči se na stepenicama. Bol prodire.
–Suseda?–stariji joj se gospodin približi.– Si čula, baba se bacila. Zbudila me je.–ljutito odmahne.
Odvrati mu smiješkom. Klone na stepenicama.