Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Ivana Živko; Kosa, ako ju ne šišaš, raste
U to rano jutro prepuno žetvene magle i pretjerane kišurine kroz koju su sijevale munje, Dubrava je slijepo propadala kroz vlagu, a on je klečao zaustavljen ispred sladunjavog javnog zahoda, na okretištu, do gležnjeva u vodi. Dršćući i strepeći pitao se hoće li ga prigrliti, hoće li ga negdje svrstati jer su ga već druge toliko puta odbile, ostavile u blatu i gnoju na milost i nemilost proždrljivim grabežljivcima. Dubrava je bila drugačija, nije zatvarala granice već je prenosila ohrabrujuće zvukove, bez imalo obmane jer je puno lakše shvaćala život.
Ali ga on nije shvaćao. Uvijek je imao nejasne i pogrešive predodžbe kojima je vukao taktičke poteze u procesu odbijanja stvarnosti bez da ga je ti i najmanje pogađalo. Blijed, sitan, neuhranjen, bez zuba vucarajući se u invalidskim kolicima, uhvatio je tramvaj pa se vratio pred skup nebodera. Otirući prljavštinu s oguljenih cipela ušao je u zgradurinu punu sablasti koje ga, bljujući vatru, prate već godinama.
Svi smo mi i dobri i zli i sluge svojih navika i požuda.
Sve je prodao i ušao u sobu luđaka uz ponižavajući prestanak svakog slobodoumlja i vlastite volje. Ropstvo koje ide u korak s današnjim vremenom. Konobarica mu je natočila piće u čašu dok ju je gledao ravno u oči. Pretjerivao je kao i obično, a kada mu je to rekla, podvio je rep pa se, neutralno sliježući ramenima, zadubio u proklete misli. Svi su zakazali, digli ruke od njega, samo još nije ovaj kvart, ova Dubrava. I Ona će uskoro gledati njegov posljednji čin, putovanje prema katastrofi, punom brzinom. Neće mu moći pomoći prije nego sve ode u vražju mater.
A sve je počelo tako divno. Mogao je krenuti ispočetka, ispisati novu povijest.
Sjedio je vani, u kolicima, na ledari bez kiše, ispred Rome i promatrao kako ispod psećeg repa visi govno. U jednom grotesknom koncentriranom krugu. Čiste savjesti ostalo je tamo ležati.
Ispruživši svoje kandže i ispljunuvši slasnu pljuvačku na asfalt odgurao se do frizerskog salona na Aveniji. Mama ga je učila da kosa, ako ju ne šišaš, uvijek raste.
Uobičajeno iznuđivanje empatije. Zavrnuvši čedno okamenjene rukave trudio se izgledati van svakog zadovoljstva. Frizerka ga je ošišala besplatno. Dok je izlazio, lice mu se nije niti najmanje preobratilo.
Plivao je sudbinom bez konkretnih argumenata.
Na placu je bila uobičajena gužva. Naslonivši se na zid pred kojim je bilo zapečaćeno smeće iz obližnjeg McDonald’sa, nastupilo je pogoršanje koje je dovelo do potpunog rasula. Cilj više nije opravdavao sredstvo. Sad je došao red na njega. Plaćenici su mu zakucali na vrata. Dug se morao utjerati, bez odgađanja.
Zatvorio je oči, svijet je nestao.
Podrezani mjesec klatario se na horizontu. On je i dalje stajao tamo gdje ga je Ona ostavila. Pored siluete uz stepenice raširenih zjenica. Nitko ga nije ništa primijetio, osim Nje. Beznadno je jecala. Kasnije će ga vratiti na ono isto mjesto s kojeg je došao. Na okretište, pored zahoda.
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.