Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Gabrijel Barišić; Klupa
I sâm znaš da bi bila čudna slučajnost čekati djevojku baš ovdje i na dan kada vrag dolazi po svoje. Još, kao za vraga, na klupi crvenim slovima s bijelim obrubom piše KLUPA. To bi već mogla biti slučajnost…
Ona ne dolazi.
Nisi imao na umu ništa loše kada si potpisivao ugovor. Bilo je jasno samo da si mladi, ambiciozni glumac koji želi osnovati novo kazalište. I sada… što je najznačajnije – uspio si!
Ali ne zaboravimo vraga! Ne zaboravimo vraga!
Zatim šetaš zoo vrtom opterećen stravičnom tjeskobom. Prizori prolaze mimo tebe dok se u mislima baviš mogućnostima svoje zle sudbine.
Stojiš pred kavezom majmuna dok jedan od njih besramno sere u šake i baca govna prema promatračima. Komad govneta okrzne te po uhu i ti se preneš kako bi pobjegao. Tražiš papirnate maramice i govno ti se obrati šapatom. „Ostani, sakrij se, čekaj…“ Obuzima te očaj do plača i pitaš se zašto ćeš poslušati?
Noć se spustila na Maksimir i izlaziš iz svojeg skrovišta. Nešto mračno počinje te pratiti. Prvi puta nakon potpisivanja tog ugovora, kao da čuješ taj poznati glas koji se cereka.
Sada znaš da nije slučajnost: natpis „KLUPA“ svijetli u mraku. Sjedaš na klupu. Prvo se začuje pljesak. Iza tvoje glave otvara se portal univerzalne vagine i iskače malen stvor na zemlju, otresajući prašinu sa hlača. Bio je to patuljak sa šeširom kao u nizozemskih puritanaca iz sedamnaestog stoljeća, crnim okruglim naočalama, trulih zubi i kvrgavih zglobova.
– Ja sam Keiser! – reče patuljak. – Prvi ispit si položio!
– A koliko ih ima? – upitaš toliko bedasto u ovakvoj stravičnoj situaciji da ti Keiser zacijelo dade još jedan bod!
– Nećeš vjerovati – reče on – ali moglo bi biti do tebe!
– Znači ja sam na nekom ispitu?
– Ma, znaš, svi protiv đavla loše stoje na kladionicama…
– A što si ti tu?
– Ja sam tvoj odvjetnik! – reče mali važno.
– Ma nemoj! I što mi kao prvo savjetuješ?
– Drž’ se klupe!
– Zašto?
– Evo, pomoći ću ti! Samo se opusti…
Stavi ti povez na oči, začepi ti uši voskom i sveže te za klupu. I onda te ostavi tako. Već si sâm zaključio da moraš na taj način prebroditi noć – zbog nečega.
Pojaviše se sirene. One te nisu smjele dirati, ako im sâm ne priđeš. Tada vrela guza tvoje djevojke sjedne do tebe.
„Mogu te odvezati“, začuješ u svojoj glavi.
„Što bi se dogodilo?“, upitaš.
„Ako ustaneš s klupe oglodat će te do kostiju…“
„Zašto onda da me odvezuješ?“
„Nagrada je proporcionalna iskušenju. Možda osvojiš mene…“
„A što ćeš mi onda i ti?!“
„Ma, svejedno…“, reče i odveže te.
Osjećao si veliku moć nâpasti oko sebe, ali ostao si sjediti cijele noći na klupi, drhteći. Ujutro si pomislio da je svršeno s vragom.
– Ne, s đavlom još nije ni počelo – reče venući Keiser i nestade sa zorom. U tebe napokon uđe duša. Bila je to Keiserova duša, ali morao si priznati da se osjećaš dobro dok si stavljajući Keiserove naočale izazivao zaprepaštenje čuvara izlazeći iz parka. Na klupi više nije pisalo „Klupa“.
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.