Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Darko Orešković; Tatina klupa
Najviše volim park Ribnjak. Zašto? Pričekajte, pa tek smo počeli.
Nisam baš veliki, ali nisam ni mali. Kad bih rekao da ne hodam, vi biste sigurno mislili da sam mali. Ali ne hodam, ne zato što sam mali, već zato što sam u invalidskim kolicima. Mislim da sam inače prilično zgodan dječak, jer kad šetamo gradom svi se zagledaju u mene.
Tata više ne spava kod nas, ali mama i dalje u vrijeme ručka postavi tanjur i za njega. Ne zato jer ga čeka da se vrati, već radi mene, da ne prestanem misliti na njega, a ja ni o čemu drugom ne razmišljam nego o tome kako nemam tatu. Nije mogao više s nama, bilo ga je sram tumačiti zašto mu sin ne igra nogomet. A svakom drugom igra. Pa se vidno tužan odselio. Ja sam siguran da je bio tužan zbog mene, a mama, da je bio zbog selidbe sa Zvijezde na periferiju u Prečko. U Prečkom je dobio curicu za koju veli da mi je sestrica, a mama, da mi nije. Drago mi je da je curica, da ga ne sramoti zbog nogometa.
Mami nije nikakav problem spustiti me kolicima niz stepenice, jer nam pomogne susjed Ante. Sve ostalo joj je čista razbibriga. Dok drugi roditelji strahuju da djeca uđu u tuđi automobil, da divljaju na romobilima i biciklima, ili da otiđu i nikad se ne vrate, makar policija s plavim upaljenim svjetlima juri i uzalud ih traži, ja sam joj uvijek tu u kolicima i može me poljubiti kad god hoće. Pa me i ljubi.
Ni sa školom nema problema, jer je odmah tu na Kaptolu. Najbrže računam i čitam, a najsporije pišem. Ne volim tjelesni, a i mama se boji da mi se nešto ne dogodi. Jedanput je učiteljica morala u zbornicu, i ja sam ispao iz kolica, a kako đaci nisu znali, a ja nisam vidio, tko je ludovao sa mnom u kolicima, kad se vratila morala se iz petnih žila derati na sve redom. Kako sam bio uzrok sve te zbrke, zamolio sam ju da ne krivi ikoga, jer kad se juri u kolicima, onda se lako može dogoditi da se iz njih i ispadne. Učiteljica me zagrlila, podigla i stavila u kolica, poljubila me, a suze su joj same tekle. Sjetio sam se tate, pa sam iskoristio priliku da i ja malo plačem. Baš volim učiteljicu i mogu reći da bi mi u školi bilo super kad bih imao bar jednog prijatelja.
Kad sam mami objasnio otkud mi ogrebotine na čelu i krv na majici, bilo joj je drago da sam najbrže od svih projurio preko igrališta, ali me zamolila da se time ne hvalim pred tatom. Tatu najčešće viđamo na Ribnjaku uvijek na istoj klupi, jer druga mama ne voli da moj tata gubi toliko vremena na putu do našeg stana, dok mu je park odmah nasuprot posla. Izgleda da bi ta klupa stvarno mogla postati naša, jer postoji jedna igra u kojoj samo moraš napisati priču i klupa dobije pločicu na kojoj bih ja dao napisati TATINA KLUPA. Kad pišem domaću zadaću, mama mi nikad ne smije pomagati, pa čak ne smije ni susjed Ante, ali radi priče bih sigurno prekršio to pravilo. Drugi dječaci zabijaju golove i osvajaju pehare za svoje očeve, ali još nijedan nije za svog tatu osvojio klupu. Možda zbilja napišem tu priču.
Evo zašto najviše volim park na Ribnjaku.
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.