Projekt „Priče iz zagrebačkih kvartova: na klupama grada” zamišljen je kao povezivanje književnosti, javnog prostora i lokalne zajednice: kroz tekstove koji ostaju trajno dostupni prolaznicima, šetačima i svim slučajnim čitateljima. Nastavljajući ideju projekta „Zagrebačke priče: stari i novi glasovi”, projekt istražuje mogućnosti književnih intervencija u urbanom prostoru te književnost smješta izravno u tkivo grada.
Zastanite. Sjednite. Čitajte grad.
Adrian Klein; Klupa kraj igrališta
Klupa je uvijek bila hladna, čak i ljeti.
Stajala je na Jarunu, nekoliko koraka od dječjeg igrališta uz vodu, okrenuta prema Otoku ljubavi, malom otoku na koji su ljudi pokazivali kad su govorili o ljubavi kao da je nešto stalno. S klupe je otok izgledao dovoljno blizu da mu se može prići, ali nikad bliže od toga.
Popodne je zrak nosio tup zvuk lopti koje su udarale o pijesak na odbojkaškim terenima i zveckanje lanaca bicikala dok su ljudi prolazili stazom. Jezero je mirisalo na algu i kremu za sunčanje. Negdje iza drveća aparat za kavu je šištao i utihnuo.
Sjedio sam ondje dok su moji roditelji razgovarali.
Nisu vikali. To je dolazilo kasnije, kod kuće. Ovdje su im glasovi ostajali niski, pritisnuti kao kamenje pod vodom. Gledao sam bijele labudove. Kretali su se polako između obale i otoka, teški u vodi, ostavljajući široke tragove na površini koji su se brzo zatvarali iza njih. Brojao sam ih, pa brojao ponovno, da budem siguran da nijedan nije nestao dok nisam gledao.
Ponekad su me druga djeca gledala. Trčala su. Njima je bilo dopušteno trčati.
Ljuljačke su tiho škrgutale svaki put kad bi se netko odgurnuo. Lanci su se zatezali, popuštali, pa opet zatezali. Gumena podloga ispod igrališta bila je potamnila ondje gdje su tisuće cipela godinama prolazile.
Stopala mi nisu dodirivala tlo dok sam sjedio na klupi. Lagano sam ih njihao da drvo ne zaškripi. Naučio sam sjediti vrlo mirno.
Klupa me poznavala. Dolazio sam svake nedjelje.
Drugačiji razgovori. Ista klupa.
Otok je ostajao gdje jest, praveći se da ne sluša.
Jednom je pala kiša i mama je rekla da bismo trebali krenuti. Tata je rekao samo još minutu. Ostao sam sjediti. Voda se skupljala uz godove drveta. Klupa je potamnila i lagano natekla, pritisnuvši me natrag. Mirisala je na mokro lišće i metal, poput ograda uz vodu nakon oluje.
Zamišljao sam kako joj noge puštaju korijenje u zemlju, držeći je na mjestu. Držeći i mene.
Jednog dana roditelji su prestali dolaziti zajedno. Sjedio sam samo s mamom. Drugi put samo s tatom. Klupi to nije smetalo. Jarun se oko nas kretao dalje. Biciklisti su prolazili bez usporavanja. Netko se smijao kod plaže. Labudovi su ostajali blizu otoka.
Ljudi su se zaustavljali da se istegnu, da popiju vodu iz plastičnih boca, da provjere telefone prije nego što bi nastavili dalje. Pas je otresao vodu na stazu i bio povučen naprijed uzicom. Jezero je sve to prihvaćalo bez promjene.
Godišnja doba su se mijenjala bez pitanja.
Jednog poslijepodneva sjeo sam i stopala su mi dotaknula tlo. Iznenadilo me. Ustao sam, pa ponovno sjeo. I dalje su dodirivala.
Klupa se nije smanjila.
Ja sam narastao.
Više ondje nisam čekao. Prošao sam pokraj klupe na putu oko jezera. Nisam stao. Klupa je ostala gdje je oduvijek bila, okrenuta prema Otoku ljubavi.
Netko drugi je sjedio na njoj.
Nastavio sam hodati.
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba.