S Miroslavom Mićanovićem, piscem, urednikom i voditeljem radionica kratke priče i poezije u CeKaPe-u, razgovarali smo o izazovima pisanja, ulozi mentora i urenika, stanju suvremene književne scene, promjenama u izdavaštvu te o tome kako prepoznati autentičan književni glas.
Na Otoku riječi, programu koji će se u svibnju održati na prekrasnom otoku Ižu, imat ćete priliku pisati poeziju uz mentorstvo Miroslava Mićanovića, produbiti znanje o vlastitom tekstu, pronaći svoj pjesnički glas i suočiti se s izazovima kreativnog procesa. Kako najbolje iskoristiti takvu priliku?
Za početak neka dođu na otok, sudjeluju, izlože se suncu, moru i riječima, kaže Miroslav.
Cijeli intervju pročitajte u nastavku.
***
CeKaPe: Kroz rad u CeKaPe-u bio si u kontaktu s mnogim piscima “u nastajanju”. Što misliš da je najveći izazov za nekoga tko tek počinje pisati?
Miroslav Mićanović: Izazov početka, izazov prvoga se ne mijenja kad više niste, ili barem mislite da niste na početku pisanja, da niste u nastajanju. Neponovljiv je taj osjećaj početka i nepostojeće nevinosti jer ste čitali, jer ste dospjeli u jezik i samo tražite koja je vaša priča od mnogih koje su u vama i oko vas. Izazov pisanja je izazov preslagivanja vlastitog životnog vremena i neporeciv je to užitak, ako si spreman doći do njega, uživati i ne stajati usprkos svim zamkama uzaludnosti. Kad govorimo pisanje, zapisujemo i čitanje, mislimo o čitanju. Tekst drugih je i naš tekst!
CeKaPe: Vodio si brojne radionice, ali i bio urednik mnogim autorima. Kako se te dvije uloge razlikuju – kada si mentor, a kada urednik?
Miroslav Mićanović: Voditelj radionice i urednik knjige. Razlike su brojne, upravo koliko su i radionice različite, koliko su polaznici sa svojim iskustvima, znanjima i željama, ambicijama drugačiji. U toj razlici stalna je mijena (čitali smo da je na svijetu jedino mijena stalna, bilo je ljeto na otoku i prolazili smo takvim prostorima), ali riječ je o vlastitom provjeravanju i mogućnosti da drugom kažeš što misliš o njegovu tekstu i što je daleko teže: kako da tekst drugoga mijenjaš, kako da autora priče odvedeš na druga mjesta teksta i ostaviš ga u njegovoj priči, da je uz sve tvoje sugestije, intervencije, upade, osjeća kao svoju. Urednik, prvo moraš pristati da si spreman na zabludu da se kao urednik baviš književnošću, a zapravo si istraživač i krivotvoritelj koji je u dosluhu s naravi tuđeg teksta. Sve mi se više čini da je urednički rad na tekstu važan u onoj mjeri da mu sačuvaš osnovni pravac i didaskalije, da rukopis sačuva svoj život s njegovim i očitim i skrivenim mjestima. Jasno je da knjiga živi u više planova i redova, ono što je u jednom rukopisu, sporedno, slabo mjesto, u idućem će rukopisu (pjesmi, priči) biti poetički i sadržajno presudno. Vjerojatno si kao urednik u dosluhu s bijelim i crnim tipkama, a istina je u zvuku, naizgled izvan dodira i pritiska, živi od nevidljivog rada nogu da bi se „lijena životinja“ pisma pokrenula i stigla na drugu stranu.
CeKaPe: Kao netko tko je radio u izdavaštvu, kako vidiš stanje suvremene književnosti u Hrvatskoj? Jesu li se promijenili kriteriji onoga što se objavljuje?
Miroslav Mićanović: Sve se promijenilo! Kad sam kao suvlasnik izdavačke kuće digao ruke od nakladništva, kad sam napuštao Nakladu MD, koju smo gradili Dražen Latin i ja (dok ovo izgovaram, osjećam se kao lik iz Bagićeve pjesme o gradnji tržnice u Dubravi), mislio sam da je teško i da smo pred zidom. Sad se to čine zlatna vremena, lako bi bilo da je to samo životna optička varka u kojoj se nedavna prošlost čini bolja i poželjnija. Bilo bi lako, ali nije, poteškoće s novim formatima i navikama, vrijednostima, distribucijom, vidljivošću i kritičkim čitanjima, potrebama, govore da smo daleko od dobroga. Da odgovorim na pitanje: promijenili su se kriteriji objavljivanja, u čemu je mnogo dobroga, ali ništa manje izazovnoga i sumnjivog, ako to nije nepotrebna i pogrešna riječ. Tko zna?
CeKaPe: Vodio si brojne generacije pisaca. Kako prepoznaješ kada netko ima autentičan književni glas?
Miroslav Mićanović: Glas koji te iznenađuje, koji te opovrgava, koji te raduje i izaziva da provjeriš vlastite alate čitanja i razumijevanja teksta. Glas koji je, naizgled, ruban i tih, a zvoni i zvoni, glas koji nije nužno u skladu s mjerama vremena nego se bori, svjestan nepreglednosti jezičnih struktura i njegovih figura, ali jednako tako i vlastite prolaznosti, svjestan da je njegovo pismo samo znak-trag u pijesku koji će prvi (nježan i grub, moćan i prolazan) vjetar vremena zauvijek skriti, promijeniti. Tu nema odustajanja, teško da bih za svoj život smislio nešto bolje i uzbudljivije.
CeKaPe: Kada radiš s polaznicima, koliko im dopuštaš da se sami “izbore” s vlastitim tekstom, a koliko interveniraš?
Miroslav Mićanović: Pažljivo interveniram, ali ne odustajem, glasno im dopuštam, sva su mi nastojanja jednako važna i vrijedna, njihove me životne, intimne, priče zanimaju samo iz perspektive pisanja, njihova očekivanja od priče, uvida koji je i kakav je njihov životni tekst! Ali postoji uvijek jedan presudan uvjet, preduvjet: Nema pisanja bez čitanja. Međutim, kolikogod jedno drugo uvjetuje, jedno drugome nije garancija za bilo što, pa ni za dobro pisanje. Pišemo kako možemo, pišemo kako znamo, nerijetko nasuprot onome što volimo, ili što bismo htjeli. Ima li boljeg početka za našu priču, za naš tekst?
CeKaPe: Postoje li neke zablude o kreativnom pisanju koje često primijetiš kod polaznika – nešto što misle da je ključno za pisanje, a zapravo ih koči?
Miroslav Mićanović: Zabludama nikad kraja, ne možemo bez njih ni one bez nas, zabluda i nada možda nisu sestre, ali su iz istog susjedstva. Koči ih sve ono što živi u mraku prešućivanja i skrivanja od sebe, od drugih, ali pisanje zbog toga ne samo da je slično našem životu, našim životima nego ono jest naš život, ono ga kreira i rekreira. Stvara i razgrađuje. Uzbudljivo, zar ne?
CeKaPe: “Otok riječi” nudi prostor za pisanje bez uobičajenih distrakcija. Što misliš da je ključno da bi netko iskoristio tu priliku na najbolji način?
Miroslav Mićanović: Za početak neka dođe na otok, sudjeluje, izloži se suncu, moru i riječima s kojima će reći ponešto o sebi i o drugima, za sebe i za druge. Znam da to zvuči samorazumljivo i lako, ali takve su prilike i ne prolaze svaki dan pokraj nas, moramo paziti da ne uvenu čekajući na nas. Naravno, odgovorni smo kao voditelji tražimo zajedno priče i otvorimo im vrata kad je za to vrijeme i kad se tako može, prepisujem samog sebe: naš jedini posao. Eto nas već u priči: zanos i oprez na jednom mjestu.
CeKaPe: Postoji li neki tekst ili knjiga koju uvijek iznova čitaš i kojoj se vraćaš?
Miroslav Mićanović: Teško, teško pitanje, od straha da neću stići ono što znam da nikad neću dostići (knjige, filmovi, životne prakse, nedaće i radosti…) nerado se vraćam pročitanom. Poezija traži povratak i provjeru, u prozi uvijek tražiš drugu priliku, san o dugom životu, koji je zapravo kratak, kao što znamo. Vraćam se i autorima koje ne razumijem, koji su mi strani, da bih ponešto saznao o sebi, o jednom od onih muškaraca (ili žena) kakav mislim da jesam. A nisam.
CeKaPe: Kako se tvoj način čitanja promijenio kroz godine?
Miroslav Mićanović: Naše se čitanje mijenja iz dana u dan, kao što se svijet u nama i oko nas svakodnevno i neumitno mijenja. Naša su tijela puna svakodnevnih poticaja, adrenalina, koji nas čini nestrpljivim i brzim, od čega smo, paradoksalno, tromi i nepokretni. Toliko je trčao i trčao da se nije maknuo, da nije ni krenuo. Čitanje traži pozornost i usmjerenost, čitanje treba tijelo koje drži knjigu, gleda i uživa, uvlači se i provlači između riječi i bjelina koje ih razdvajaju i spajaju. Čitanjem protiv umora, ili čitanjem do „nevidljivih gradova“, do mora, što je kome draže, prihvatljivije…
CeKaPe: Kada bi mogao dati samo jedan savjet nekome tko piše, a nije siguran u svoj tekst – što bi to bilo?
Miroslav Mićanović: Piši i čitaj. Čitaj i piši. (Ali to su već dva savjeta, daleko više nego što je traženo.)
Autor fotografije: Tonći Plazibat/Cropix