Polaznici pišu je rubrika posvećena tekstovima naših polaznika i polaznica nastalim na radionicama kreativnog pisanja, iz procesa učenja, zajedničkog rada i razmjene iskustava.
Kratku priču „Zvuk kravljeg zvona” Milkica Ursa napisala je na Zoom radionici Putovanja kao priče s Kristinom Gavran.
***
Kako izgleda kriza srednjih godina? Isto kao i svaka druga egzistencijalna kriza, traži izlaz, bježi od svakodnevice. Dolomiti su idealno mjesto za bijeg, Ivona ih odgađa godinama, samo je muči kako će ishodati četiri dana planinarenja. Ne vježba redovito, inače ima problema sa svime što je redovito. Mota po glavi što će ako dobije upalu mišića ili zglobova. Tješi se da može ostati u smještaju i odmarati. Vodiči puta su mili, hrabre da će je nositi ako zatreba. Oduvijek je padala na slatkorječivost, to joj je slaba točka. Uz osmijeh je bivšem slagala sendviče kad ju je ostavljao, da ne bude gladan. Prijateljica joj je poslije rekla da bi bilo bolje da mu je auto izgrebala ključem.
Ivona već neko vrijeme ima simpatiju, Matu. Čini joj se da je simpatija obostrana, samo ni jedno ni drugo ne poduzima ništa. Dok razgovaraju gledaju se dugo u oči, Mate primijeti što je odjenula, kako se pofarbala, smiju se nekim šalama koje drugi ne razumiju. Međutim, nijednom nisu izašli zajedno da prodube flert i vide ima li iza toga i nešto više što bi ih spojilo. Mate joj se približi do ramena nakon popijenog pića na zabavi, a Ivona se tad povuče jer joj je pred drugima neugodno pokazati osjećaje. Radije bi da su nasamo. Kada mu predloži susret na kojemu bi bili sami, Mate ima izgovor. I tako je broj godina njihova nedefinirana odnosa postajao sve dulji. U međuvremenu se Ivona u nekoliko navrata uspjela emocionalno odmaknuti, ali bi se ponovno zatekla u kovitlacu osjećaja. Odlučila je stoga Matu pozvati na putovanje u Dolomite.
– Još samo ovaj pokušaj – obećala je sebi.
Lakše joj je napisati poruku, ako je odbije da ne vidi njezino razočarenje.
– Čula sam da iza sedam gora i sedam rijeka leže Dolomiti. Voljela bih otići tamo, ali mi treba pratnja zbog organiziranog smještaja. Ideš sa mnom? – pitala je.
Mate je brzo odgovorio:
– I ja sam čuo, volio bih provjeriti. Idem s tobom.
Zašto je pristao nije mu posve jasno? Posložio je svoj život nakon što je bivša imala aferu s drugim i iselila iz zajedničkog doma. Dugo je bio nesretan, ali joj nije mogao oprostiti. Ivona mu je bila draga, volio je biti u njezinoj blizini, no ne prečesto jer je remetila teško stečeni mir. Nije bio spreman za novi odnos. Razočarenje je bilo preveliko, njegove glavobolje, pomanjkanje samopouzdanja i sklonost depresiji umanjivali su želju da je netko uvijek pokraj njega. Jedino kada bi malo popio ograničavanja su gubila smisao i htio je poljubiti Ivonu. Kad bi se pružila prilika, Ivona bi se izmicala. Mislio je da je putovanje prilika da se to promijeni, barem nakratko.
Na putu prema Dolomitima neobavezno razgovaraju: pogledaj ovu rijeku, vidi tu zelenu boju, a ovo plavo nebo… U kombiju s nepoznatim ljudima djeluju poput para. Suputnici su im mladi, pa što bi drugo i pomislili za dvoje srednjovječnih ljudi koji se pogledavaju ispod oka, smijulje, naklonost prikriti ne mogu. Nevidljiva nit koja ih spaja struji zrakom. Alpe osvajaju bjelogoričnom i crnogoričnom šumom, vrhovima, bistrim planinskim rijekama, jezercima, cvjetnim livadama. Ivona uživa u ljepoti krajolika, smirena je i zabavna. Mate je isto u najboljem izdanju.
Selo Vigo di Fassa leži u nekadašnjoj dolini u kojoj su sa svih strana planinske kuće za odmor i mali hoteli. Vijugave ceste i zavoji presijecaju pogled na Dolomite. Voda se slijeva s vrhova stijena u potoke, izgleda kao suze koje dolaze nekud iz visina, okamine dodiruju nebo, zelene se nepregledni pašnjaci, raznobojno cvijeće miriši, ptice cvrkuću. Područje je zaštićeno UNESCO-om kao prirodna baština. Iskonska tišina probija iz zemlje. Ljepota opija, a Ivonu nešto steže u prsima. Ne pomaže joj sva pročitana self-help literatura koja sugerira da treba biti u sadašnjem trenutku, u pokušaju da odagna tjeskoba. Neke joj se slike vraćaju iz djetinjstva, ali ih ne može povezati u smislenu cjelinu.
Planinariti počinju odmah po dolasku nakon što se prijevoznim sredstvom dovuku do početka staze, Adolf Munkel Trail, trinaest je kilometara pred njima. Penju se uglavnom šutke, šteta je riječima remetiti ljepotu koja se prostire pred njihovim očima. Usamljene drvene kolibice, nitko od žitelja na vidiku, krave pasu po pašnjacima, na kožnate ogrlice privezana su im zvona, šire ugodan zvuk dok se okreću za boljom ispašom, puna im se vimena treskaju od mlijeka. Zvuk zvona ispunjava cijeli krajolik, naslanja se na žubor vode i prodire u Ivonino tijelo. Trzne se i zastane.
– Što je bilo? – prozbori Mate.
– Magično me privlači ova zvonjava, ali i uznemirava – odgovara.
– Opusti se – Mate će.
– Opusti se – ponavlja Ivona u sebi.
Zaspala je tu večer nemirna.
Drugi je uspon bio vrh Seceda. Svatko ga za života treba vidjeti, ostavlja bez daha veličanstvenim nazubljenim vrhovima naspram pitomih pašnjaka i oštrih stijena. No, posjećen je kao špica subotom u Zagrebu. Putem se mogu vidjeti čak i mladenci koji grabe prema vrhovima, slikaju se uz rubove provalija. Naslikava se i njihova grupa planinara. Hodaju deset sati, umor ne osjećaju.
Ta je noć bila olujna, sijevalo je i grmjelo.
Ujutro je nebo nad kružnom stazom Giro del Sas de Putia izgledalo čisto kao suza, bez oblačka. Navečer se smiješila Ivanjska noć. Solisticij, ljetni ekvinocij, morat će nešto posebno donijeti. Ivona i Mate nadali su se da će čarolija te najduže noći u godini porušiti brane koje su postavili jedno prema drugom. Uspon je bio zahtjevan. Krave su nesmetano pasle proplanke, zvuk zvona odzvanjao je kao da udaraš po budističkim zdjelama za zvučnu kupku: Donnn, donnn, donnn!, širilo se cijelim putem. Ili je odzvanjalo samo u Ivoninoj glavi?
– Uznemiruju li te još uvijek zvona? – pitao je Mate.
– Da – tiho je odgovorila.
Mate je odlučio da će to pitanje ponovno postaviti, mora postojati razlog zašto se uznemiri svaki put kad je u blizini krava na ispaši.
Dan je bio sunčan, znojni su legli na pašnjak da malo odahnu. Iscrpljeni izuli obuću, udisali trave, gledali vrhove Dolomita.
– Ispričaj što ti se mota po glavi, bit će ti lakše – rekao je.
Proplanak je bio vlažan od sinoćnje kiše.
Kako će mu ispričati da joj je u glavi jedna slika iz djetinjstva koju je potpuno zaboravila? Ne zna ni zašto je to sjećanje važno za nju danas. Što će ustvari misliti o njoj ako to ispriča?
Matine su oči modre kao nebo nakon sinoćnje kiše, ulijevaju povjerenje. Uvijek je obore s nogu. Ispričat će mu pa što bude!
– Negdje i nekad, ali ne znam gdje niti kad kao u usporenom filmu vidim selo, predvečerje je, ljudi gone blago sa ispaše. Ljeto je, smiješi se najduža noć u godini. Odzvanja zvuk kravljih zvona, po njima se razaznaje koje su krave stigle a koje ne.
– Nema Zlaćane. Stevena je pa se možda usput otelila? – govori Starica seljanima. Na glavi joj marama, ispod nje viri kao snijeg bijela kosa spletena u pletenice.
Pred kućom stoji žensko dijete, proviruje na vrata, pogledava vide li se Majka i Otac. Boji se jer mu je Majka rekla da je nemoguće, da s njim ne može izaći na kraj i da će vidjet svoga Boga kad se Otac vrati. Dijete vjeruje da će se, kad ugleda Oca kako dolazi, uspjeti sakriti među ambare žita i izbjeći njegov bijes jer se plaši i pomisli na batine koje bi uslijedile. Taj je dan Majka bila ljuta, djevojčici je na predvečernjoj misi svećenik pred svima rekao da neće ministrirati jer nije dostojna biti za oltarom. Zapanjena i postiđena plačući se vratila kući, nije znala što znači biti nedostojan. Nešto je slutila, na igralištu su zajedno igrali nogomet djevojčice i dječaci. Dječaci su se naguravali na djevojčice kao i u školi za vrijeme odmora, one su se branile i vrištale. Djevojčica se ovaj put nasmijala dok je odgurivala jednog dječaka, bio joj je simpatija, i to je valjda bio smrtni grijeh.
Starica promatra Majčin bijes i da bi prekinula ovu mučnu situaciju za dijete, okreće se snahi i zabrinuto viče:
– Nema Zlaćane! Pođi u šumu vidjet je li se otelila.
Snaha je neće odmah poslušati, čisto da ne posluša.
– Doći će, šta se ti brineš? Ima tko će se brinut – inati se.
Kad se mrak ozbiljno počeo skupljati Majka odluči sa susjedom, s kojom se nije nikad posvađala, poći tražiti kravu. S tom je susjedom bez pogovora činila sve, voljele su se, dok se s ostalima Majka itekako svađala. Zaputile su se šumskim putom misleći na najbolji ishod. Uzele su fenjere i hrabro kročile.
Seljani, njih desetak, nestrpljivo su čekali što će dalje biti. Povremeno bi se čuo zvuk zvona, sporadičan, kao da se krava spušta prema selu. Poviknuli bi tada jedni drugima:
– Evo je, silazi, sve je u redu! – ali ponovno bi sve zamuklo.
Djevojčica je provirivala na vrata da vidi je li Otac u blizini, opustila bi se kad bi vidjela da se još nije vratio. Žalila je kravu i ujedno zahvaljivala što je nema jer je trenutak suočavanja s Ocem odgođen. Već duboko u mrkloj noći zvuk zvona bio je sve bliži i bliži, ali nekako podmukao, zlosutan. Dovele su kravu, zavezale za jasle, bila je pred teljenjem pa je ostala na putu. Oči su joj tužno sjajile u mraku, a predivna crna, zlaćana put, koja se presijavala na suncu, tu je večer izgubila sjaj. Počela se sama teliti, ali tele nije moglo izaći. Nešto je zapinjalo. Skinuli su joj zvono i odložili. Trenutak skidanja kravljeg zvona izazvao je muk, ogrlica oko vrata štitila ju je na ispaši, pomagala da se ne izgubi, da ga mlado tele zapamti kako bi je pratilo. Muški seljani pomagali su veterinaru. Otkud on sad tu? Tko ga je pozvao? Kućnih telefona još nije bilo. Izvlačio je duge, prozirne rukavice iz svoga fiće, blještile su u mrkloj noći. Krava se jedva kretala, trebalo je izvući tele. Vrtjeli su se oko njezina vimena, povlačili tele za noge svim snagama, ali nikako nije moglo van. Posteljica bi se povlačila i noge su se opet vraćale u utrobu.
Pojavio se i Otac iz seoske gostionice pa je Majka vikala i na njega. Starica je kravlju glavu masirala nekim ljetnim travama da joj olakša patnju. Drugi su je udarali rukom da ih sluša, da se smiri, da ne udara nogama. Prizor je bio grozan, izvlačiti tele nalikovalo je smrti, a ne rođenju. I nije bilo rođenje, tele je bilo mrtvo. Krvi je bilo posvuda, krava je nijemo stajala tužnih očiju. Voda, krpe, galama! Mukala je kad su izvukli tele. Htjela ga je jezikom očistiti, ali nisu dali. Brzo su ga odnijeli. Vrtjela se bezglavo. U tom je metežu djevojčica donijela Ocu vodu da opere ruke i mislila da je to znak pomirbe. Otac je samo rekao:
– Dobit ćeš ti svoga boga kad ovo završi.
Mučila se Zlaćana još cijelu noć, ostavili su je samu u staji misleći da će se do jutra oporaviti. Nije se oporavila, krepala je pred zoru.
Djevojčica je plakala misleći da je kriva za kravlju sudbinu, da se krava žrtvovala za nju – završila je Ivona.
U očima su joj se skupljale suze kao kod krava pred klanje u budističkoj priči, Krava koja je plakala,o sreći.
Šutke ju je Mate prigrlio, primio za ruku, promrmljao da je to neko arhetipsko sranje koje samo najbolji psihijatar može razriješiti, da je to samo duh prošlosti i ipak joj ne treba psihijatar – priča ima veze sa simpatijom. Trebala je dobiti batine zbog dječaka koji joj se sviđao pa ga je odgurnula, sad je njemu jasno zašto odbija njega, boji se posljedica. Bojiš se, to je normalno, ali ti si sada zrela žena koja se zna ostvariti. Sviđam ti se i reci to glasno! – zaključio je.
Iako pod snažnim dojmom ispričanog sjećanja i suznih obraza, Ivona je ohrabrena njegovim riječima glasno i jasno rekla:
– Sviđaš mi se.
Šutjeli su do kraja dana.
Tu su noć munje parale nebo, a oni zavijali od ljepote kao vukovi na mjesec.
Jutro je osvanulo sunčano.
Dolomite je Ivona prešla bez upale, ali s neočekivanim sjećanjem. Zvuk zvona u predvečerje odzvanjao joj je ušima, zalegao na srce sve dok nije izvukao riječi. Riječi su spojile naizgled nespojivo – djetinjstvo i ovaj krajolik.
Uzela je šaku zemlje, ubrala jaglac, bacila Mati na prsa.
Nasmijani potrčaše niz padinu prema Santa Maddaleni, najljepšem selu Dolomita.
O autorici:
Milkica Ursa (1972.), neafirmirana pjesnikinja i kratkopričašica.
Do sad objavljeno nekoliko pjesma i kratkih priča u Časopisu za književnost Kvaka (2024./2025.). Sudjelovala čitanjem svoje poezije na Riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak (2024./2025.). U knjizi Poezija zlatnih stihova: Boje proljeća 2025. u tiskanom obliku objavljena je pjesma Dunav i kratka priča Vojnik u knjizi Iza proznih vrata: čarobno putovanje 2025. koja je na natječaju osvojila 1. nagradu grupe Pisci i književnost. Sudjelovala na radionici pisanja poezije kod pjesnikinje Fride Šarar 2024. godine u organizaciji Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) u Staroj Sušici. Sudjelovala na radionici pisanja poezije kod pjesnikinje Fride Šarar 2025. godine u organizaciji Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) u Staroj Sušici. Sudjelovala na Zoom radionici pisanja „Kratka priča: Putovanje kao priča“ s Kristinom Gavran u organizaciji CeKaPe-a 2025. Na književnom natječaju „Josip Prudeus“ Gradske knjižnice u Samoboru 2024. god. pohvaljena pjesma Dok je dan još mlad. Na književnom natječaju VII. festival poezije „Ban Josip Jelačić“ Pučkog otvorenog učilišta u Zaprešiću 2024. god. pohvaljena pjesma Samoća, Monika Herceg komisija. Narodni muzej Zadar na natječaju poezije u povodu Međunarodnog dana poezije i prvog dana proljeća 2024. god. objavio je e-zbirku pjesama u kojoj je pjesma Dunav.
Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i knjižničarka. Živi i radi u Zagrebu.